Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 27. kolovoza 2022.

Ivica Kesić | Ako

Ako ranim jutrom prvi sunčev trak

proviri ti drsko kroz kestena grane,

nemoj ga tjerati, to je možda znak

da duša te moja gleda s druge strane.


Ako palog lista vjetar ti pronese

mirisnom posteljom drhturave sjene,

ne čudi se kada tijelo ti se strese

što si među njma prepoznala mene.


Ako poznaš moje korake u noći

i u mrak te povedu oči  polusnene

strpi se , ne žuri, taj privid će proći.


Jer ja više nisam tvoga sunca trak,

niti duša moja tvojim sjajem sja...

i ako  vidiš me, znaj, to više nisam ja.


Ispovijed jedne čitateljice



O romanu Nene Lončar "Ne grizi kost na kojoj možeš ostaviti zube"

(ilustracije M. L. Bondo; Krapina: Umjetnička organizacija Kreativna kuća, 2021.)
(Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2013.)

Piše: Mirjana Mrkela

Nena i ja

Nena je moja prijateljica koja voli pisati o psima. Pas je taj koji grize kost. Kako se na kosti ostavljaju zubi, ne znam. Ali ja najčešće ne radim ono što mi se kaže. Ne pitam ono što bi se očekivalo. Svoju prijateljicu Nenu Lončar uopće nisam pitala o naslovu. Nikoga nije briga za naslov ako zna da će ga knjiga zanimati. Mene je zanimala, jer govori o mom starom znancu Van Dogu. To je jedan sjajan četveronogi, zubati, repati, mudri prijatelj.

— Ali, — mudrovala sam pred Nenom misliš li i ti da za svakog psa mora postojati jedan dvonogi?

Željko Bajza | Treb se je glasiti


Sami mi Hrvati svoj sme kaj preganjali.
Živime vu vreme dokumentev i vsaki ud nas ima problema ze svojim živlenjem.
Ar čutime i dah drugeh planetov.
Vu prenosive iskustve se moreju zaviti
same oni teri nisu putonuli vu zaborav.
Kukuljević horvatski govori.
Demeter ima kajkavizmev, dok su vnogi revni vu zablude.
Gda je nestala poculica, zlomila se dramaturška osnovica.

Veseliju se kajkavske pupevke vu “Cithare octochorde”.
Pratiju ih “Szveti Evangeliomi”
dok se španceraju preg “Dušnega verta”, pupevajuč “Drnjanske pupevke”.
Leksik iz zazidja štel je zdrubiti naše reči, do prozodije reči nije lehke dojti.
Maretić i Daničić zagovaraju pulitiku tišine dok traje ozbiljni pritisek teri odnos je odnesel

Narečja potvrjujeju vernost poreklu.
Vu prafenomeneh, fizičkeh i moralneh, nahaja se one kaj denes jesme.
Zakon je ne zneveriti tradiciju.
Treb se je glasiti, glasati, glasuvati, nadglasati i nadglasuvati.