Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Nene Lončar "Ne grizi kost na kojoj možeš ostaviti zube"

(ilustracije M. L. Bondo; Krapina: Umjetnička organizacija Kreativna kuća, 2021.)

(Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2013.)

Piše: Mirjana Mrkela

Nena i ja

Nena je moja prijateljica koja voli pisati o psima. Pas je taj koji grize kost. Kako se na kosti ostavljaju zubi, ne znam. Ali ja najčešće ne radim ono što mi se kaže. Ne pitam ono što bi se očekivalo. Svoju prijateljicu Nenu Lončar uopće nisam pitala o naslovu. Nikoga nije briga za naslov ako zna da će ga knjiga zanimati. Mene je zanimala, jer govori o mom starom znancu Van Dogu. To je jedan sjajan četveronogi, zubati, repati, mudri prijatelj.

— Ali, — mudrovala sam pred Nenom misliš li i ti da za svakog psa mora postojati jedan dvonogi?

Nena Lončar, autorica romana "Ne grizi kost na kojoj možeš ostaviti zube", malo se nasmijala. Onako kako se smije prijatelj koji je obećao donijeti nešto iz obližnjeg restorana pa je zaboravio.

— Baš si me zatekla! — priznala je Nena — Sada sam u nekim drugim pričama i trebala bih razmisliti o tvome pitanju.

Pas i ja

I tako, dok Nena razmišlja, ja čitam. Bio jednom jedan pas. Zvao se Van Dog, živio je uz dvonoge, tj. ljude koji su ga voljeli. "Sreća se hvatala za moju dlaku i uvlačila mi se u srce i ja sam je prihvaćao raširenih šapa". Pravi je užitak čitati takve izjave. Ako je Van Dog sretan, i ja sam.

Zatim su, kao i u svakom životu, počeli problemi. "Mučilo me što im nisam mogao pokazati svoju ljubav onako kako to jedan pas čini, što više nisam mogao skočiti k njima na krevet ili im gurnuti glavu u krilo i polizati ruke i lice". Čitala sami razmišljala kako bi mu se moglo pomoći. No Van dog je odlučio pomoći samome sebi. Učinio je što je naumio, ali život mu je postao još gori.

Susreo je svoga starog neprijatelja. Ja sam drhtala od straha, ali Van Dog nije bio kukavica. O tome on sam kaže ovako:

"Brzo sam smotao svoj stari strah u klupko i gurnuo ga ispod repa da ga ne primijeti i drsko se zabuljio ravno u njegove oči." Ja sam uvijek na Van Dogovoj strani. Neka je i drzak, želim da pobjeda bude njegova.

Nažalost, njegova je bila i tuga: "tuga je i dalje strujala kroz mene i kidala moje srce kao da je od papira." Čitajući to, također sam postajala tužna.

Kad je Van Dog bio gladan, razmišljala sam što ja imam u hladnjaku. Onaj tko ima hladnjak, neće dugo trpjeti glad. No Van Dog je opet zaključio nešto o čemu prije nisam razmišljala:

"Glad je nezasitna beštija. Tek što je namiriš, za čas dođe po još. A što je najgore ne možeš je se riješiti na duže vrijeme čak i kad imaš priliku za gozbu stoljeća."

I tako, u romanu "Ne grizi kost na kojoj možeš ostaviti zube", Van Dog nas uči o životu. A u psećem životu, baš kao u ljudskom, ima i lijepih i ružnih trenutaka. Na kraju dođe starost. U to sam sigurna, jer je meni stigla — mirovina, kostobolja itd. Van Dog kaže: "Godine su me pritisnule i usporile mi korak, primjećujem da sam postao trom i da se sve brže umaram. Zubi su mi se istrošili kao rabljene olovke i zaborav se već šulja mojom glavom".

Knjiga i vi

Nije lako olakšati život, uljepšati ga, produljiti. Nema sveobuhvatnog savjeta. Ipak, s nekim knjigama postajemo veseliji i mudriji. Jedna od takvih je i ova. Uvjerit ćete se u to čak i ako samo prelistavate. Vidjet ćete vesele ilustracije Neninog supruga Marijana zvanog Bondo.

Opazit ćete i smiješne riječi i vesela tumačenja. Ljudi koji zlostavljaju pse su "ljudolike nakupine oholosti i zla". Dvonogi ili čovci su ljudi, strašni ljudi su ljudovišta, žena je čovječica, a čovjek je ljud. Djeca su ljudski štenci, a roditelji roditeljci.

Ima toga još: "pljuskanperfekt", "palipas", "oljuditi se". Tražite sami! Meni se najviše sviđa riječ koja opisuje debelog čovjeka, a glasi: krafnoliki. Zanimljiva je i ova Van Dogova izjava: "Živeći bez čovjeka pas je primoran zatomiti svoju pasost i pritajiti se, a to je kao da i nije pas."

Ovo se, dakako, odnosi na pse bezljudaše. "Ako si pas i nemaš svog osobnog ljudača, onda si bezljudaš." Nije veselo, ali bi vas moglo potaknuti da nešto učinite. A ako ne želite pseće prijateljstvo, makar se zamislite nad ovim:

"Njuškam i šnjofam svakojakim mirisima zasićeni zrak (smradovima još i više) i konstatiram kako u ovom trenutku u gradu ima sto puta više klope nego što ljudima treba"!