|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Sve što činim, u svemu me ima.
Sinoć su ograničenosti
dizale ego i spuštale granice.
Danas stavljamo aneks na osnovu.
Daleko smo od ljubavi.
Bliže euforiji, na balkon, na sunce,
o vjetar objesiti licemjerja, dvojbe,
kontradiktornosti i urnebese.
Ljubav ima istu osnovu riječi
kao ime svega što dotaknem.
Fotografija. D.Črnčec
„Ide luda Anica, vidi joj se guzica, ide luda Anica, vidi joj se guzica…“ vikala je dječurlija s druge strane ulice. Ana ih ni ne pogleda. Samo vi pjevajte, vi zgubidani mali, nećete još dugo, a onda ćete se iznenaditi i vi i vaše glupe majke. Pet godina vičete za mnom, a vaše majke okreću glavu od mene kao da sam kužna. Ana zna da je iza leđa svi zovu luda Anica, dobro, ne baš svi, a odavno je sebi rekla da će izgurati pet godina bez obzira na sve. Još samo dvadeset dana, a onda će valjda i njoj i njenoj djeci biti bolje.
*****
Dugo trpim moj glas
tu bol mirnu što se širi
poput tromog gibanja u tišini
Zašto za hod kroz nepoznato
jedino stradanje nudi poznate korake
Čini se kad sve nalikuje na sreću
i puknuta suha grančica dovoljan je razlog
za neizmjernu žalost
Dugo trpim moj glas
rupičasti stari šešir koji povjetarac povuče k sebi
željan valjda prisnosti, pogleda što prašta najteži grijeh
vjere u kišnim očima lotusa dok ostaje bez svete zemlje
Zboriš rukama u vatrenom trnju svilenkaste vode
stvaraš toplu krv riječima, nijema si voljena
nijema zbog mog glasa
tog izgubljenog svirača koji zabavlja strunjaču od pijeska
na koju će, naposljetku, uroniti licem plitko i bez ikakvog smisla
Otpisat ću iz svog života ozljede svojih misli
jer ti si ljubav u igri, nasmijano dijete u osmijehu prirode
prštiš u pogledu kao ocean u kojeg su sišli svi biseri ljubaznosti
Nabroji dvije riječi o sebi
i prvi ću imati dva goruća sunca
koja tješe čađu skritu u dimnjaku
Govoreći joj kako nije samo trag vatre, već i slava topline
Ispočetka se kreće u bolje
to znam zbog tvog velikog srca, a ne svoje mudrosti
Dugo trpim moj glas
al' to dugo tek je pola noći
ti po sredini moje neodlučnosti bdiješ
kako bih ipak mogao poći prema vratima
koja otvaraju ulaz u sobu svitanja mog tamnog glasa
