Darija Mijakić | Jesenja sjeta

Ove prohladne jesenje večeri kad vjetar njiše grane ogoljelog drveća, a uvelo lišće šušti pod prozorom, javlja se sjeta. Sjeta o neispunjenim snovima, sjeta o propuštenim prilikama, sjeta o nekim davnim vremenima. Duša biva ogoljela kao i ovo drveće koje je ostalo bez ogrtača, a misli lutaju poput skitnice koji ne zna gdje mu je dom. U tišini tako osluškuješ svoju dušu, prebireš po njoj, zalazis u dubine svoga bića. Spoznaješ sebe, miriš se sa sobom i zahvalan si. Za ono što si bio i ono što jesi. I shvatiš da je to ogoljelo jesenje drvce isto ono prekrasno drvce kojemu se diviš svakog proljeća. Ima nesto magicno u toj jeseni.