Miljenka Koštro | Nijanse dana

Vjetar s planine zna biti blag, ali i razmahati se i travama plesti kose. Dok sunce bezbrižno žmirka nad uljuljanim morem koje brižno čuva najljepšu bisernu školjku, ispružene ruke jutra iz košare prolaznosti u botaničke vrtove rasipaju boje i mirise. Uz miris juhe, podne propinje bajkovite slike krajolika, a iz pjesničke duše prhne stih u boji, možda s mirisom lavande. Iz svakog lista i cvijeta, iz svake travke progovara nova misao koja u kriku podnevnog zvona, tišine svija u čistinu svjetlosti. Kao u krošnji punoj ploda, u pjesmi se redaju slike usmjerene prema rumenilu neba i tvrdoj zemlji. Dva zaljubljena leptira, slaveći život, razmahali krila, u letu pjevaju Psalam ljubavi i nadaju se da će im Amor za budućnost prostrti bijelo platno na kojem će srcem iscrtati najljepše trenutke života. Negdje na rubu grada beskućnik utjehu traži čitajući Tinovu Svakidašnju jadikovku: Jer mu je mučno biti slab, jer mu je mučno biti sam,…kada bi mogao biti drag, no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad.