Rea Malin | Valentinovo

Hej, ne želim te uplašiti ovim pismom, ali kad ga pročitaš među milijun drugih, voljela bih da znaš da je pisano baš tebi. Pisat ću običnim riječima, bez previše dubokih misli, usporedbi i prenesenih značenja koja mi kao osobi koja voli pisati padaju na pamet. Petsto riječi tebi.

Volim te. Odavno ti to nisam rekla. Bilo je trenutaka u braku kad sam te voljela manje, kad si me povrijedio, razočarao i ponizio. Umjesto rastanka, dala sam ti drugu priliku, iako nisam bila sigurna zaslužuješ li je. Danas se ponosim tom odlukom. Jer duboko u sebi znam da bez tebe ne bih mogla živjeti, pa ni tada dok su mi bijes i bol pomućivali razum.

Andreja Malta | Tebi, srdačno

Nikolaj,

hvala na tvom pozivu na večeru, povodom Valentinova.

Priznajem ti da sam zaljubljena. O, da! Zaljubljena sam do neba i natrag. U tebe, Nikolaj! Ipak mislim da ne bi bilo pametno da nastavimo tu našu priču, koja je počela iznenada, sasvim slučajno. Starija sam i iskusnija, nekako osjećam kako to ne bi dobro završilo.

Ali noć u kojoj smo se sreli ostat će mi zauvijek u sjećanju!

Ana - Marija Posavec | Pismo vojnika za Valentinovo

Draga...

Možda te nemam pravo i dalje tako zvati nakon svega, posebno nakon odlaska i služenja zastavi, naciji i domovini, ali ipak sam se odvažio. Pišem ti ovako jer ti prije nikad nisam pisao. Nisam znao. Nisam se baš ni usudio. Protiv metka sam ustrajao, ali u ljubavi se, nažalost – nisam baš snalazio... Uredio sam sve da ti pismo dođe baš na današnji dan. Tri godine od tebe, nakon muke i tihog, gotovo prešutnog razlaza, nisam čuo ni riječ – tako si obećala, toga si se držala, toga se držiš tako svečano još i danas – kao ja kad stojim iza svojih vojničkih, maskirnih ideala. Mislio sam da je možda tako i bolje nakon što sam te vidno razočarao – otišavši voditi neke tuđe ratove... Možda ti ništa neće značiti ovo što ti sad pišem i možda će ovo pismo završiti u vatri, možda ga nećeš čak ni otvoriti... Da sam bolje zaslužio, lagao bih prosvjedujući, no, tko nije pokušao – nema pravo nadati se, zar ne?

Viktorija Majačić | Ljubavno pismo

Srećo,

sjedim pred malim drvenim prozorom moje tavanske sobe, laktova naslonjenih na stari stol. Hrastovina, nekada prekrasne, radne ploče, sada je istrošena. Dvije ladice su mu rasklimane, treću uopće ne mogu otvoriti, a na istrošenim rubovima još uvijek se nazire crvenilo ružinih latica. Zbog njih mi u misli dolazi slika majstorskih ruku kako kistom pažljivo oslikavaju raskošno cvijeće i pitam se koliko je ljudi, prije mene, sjedilo za ovim stolom. Možda su i oni provodili slobodno vrijeme pišući pisma svojim voljenim. Možda su i njihova srca bila teška od snijega, a prsti umorni od razdvojenosti. Poput mojih.