Kolumne

utorak, 14. veljače 2017.

Viktorija Majačić | Ljubavno pismo

Srećo,

sjedim pred malim drvenim prozorom moje tavanske sobe, laktova naslonjenih na stari stol. Hrastovina, nekada prekrasne, radne ploče, sada je istrošena. Dvije ladice su mu rasklimane, treću uopće ne mogu otvoriti, a na istrošenim rubovima još uvijek se nazire crvenilo ružinih latica. Zbog njih mi u misli dolazi slika majstorskih ruku kako kistom pažljivo oslikavaju raskošno cvijeće i pitam se koliko je ljudi, prije mene, sjedilo za ovim stolom. Možda su i oni provodili slobodno vrijeme pišući pisma svojim voljenim. Možda su i njihova srca bila teška od snijega, a prsti umorni od razdvojenosti. Poput mojih.

Nikada neću saznati jesu li i njihovi zimski snovi bili ispunjeni čežnjom i mirisima proljeća. Mogu ti samo pisati o prizorima iz mojih snova. U njima si uvijek ti. Čak i kad ne spavam. Tvoje lijepo lice vidim svugdje. Dok u kuhinji žurno ukrašavam tanjure s jelima, vidim na njima tvoj vragolasti osmijeh. Kad slažem šalice i tanjuriće od kave u perilicu posuđa, njihova keramika odzvanja tvojim toplim glasom, a tvojim bademastim očima promatraju me bočice s mirisnim začinima. U šetnji zamišljam da su bijele grane breze tvoje ruke i umjesto tragova stopa, u snijegu ostavljam tvoje zagrljaje. Ponekad zastanem, zurim u bjelinu i tražim tvoj pogled u zaleđenom potoku. Bez one crvene vunene kape, koju si mi poklonio na rastanku, hladnoća bi bila nepodnošljiva, a šetnja usamljena.

Prije nekoliko dana, u razgovoru s jednim starim seljakom, od kojeg šef za restoran nabavlja krumpir i kiseli kupus, saznala sam za tajni puteljak prema šumi. Pričali smo o novom odmaralištu koji su otvorili pored skijališta, a ja sam u naletu srčanosti rekla kako mi je dojadilo svakog dana obilaziti istu stazu. Iz hotela preko potoka, pa dolje do malog trga, zatim uzbrdo do skijaške staze i natrag prema tavanskoj sobici. Šef i seljak su se na trenutak zbunjeno pogledali, iznenađeni mojim komentarom, a onda je seljak razvukao svoj austrougarski brk u blagi osmijeh, dobroćudno podigao sijede obrve i rekao: „Onda moraš poći nekim novim putem.“ Pogledala sam ga zahvalno, a on mi je srdačno objasnio gdje se nalazi šumski puteljak i kako ga pronaći. Kad krenem prema skijalištu, prije stare kapelice moram skrenuti prema istoku na gorsku stazu, a ne nastaviti ravno popločanim nogostupom. Ujedno me je i brižno upozorio kako ne bih smjela otići predaleko, jer na višim dijelovima staze postoji opasnost od manjih snježnih odrona, ali dovoljno velikih za jednu vedru i znatiželjnu djevojku poput mene. Njegovu ljubaznost pamtit ću još dugo, jer nakon dva mjeseca rada, zahvaljujući njemu, opet sam se osjećala kao čovjek, a ne sezonska radna snaga.

P.S. Danas je snijeg mahnito padao bez prestanka. Sutra, kad budem išla istraživati novu stazu, vidjet ću te u svakoj pahuljici! I molim te, nemoj se brinuti. Svaki korak koji ovdje napravim vodi me bliže k tebi. Zato ću, vjeruj mi, hodati oprezno i nježno.

Beskrajno tvoja gastarbajterica

Nema komentara :

Objavi komentar