Kolumne

utorak, 14. veljače 2017.

Ana - Marija Posavec | Pismo vojnika za Valentinovo


Draga...

Možda te nemam pravo i dalje tako zvati nakon svega, posebno nakon odlaska i služenja zastavi, naciji i domovini, ali ipak sam se odvažio. Pišem ti ovako jer ti prije nikad nisam pisao. Nisam znao. Nisam se baš ni usudio. Protiv metka sam ustrajao, ali u ljubavi se, nažalost – nisam baš snalazio... Uredio sam sve da ti pismo dođe baš na današnji dan. Tri godine od tebe, nakon muke i tihog, gotovo prešutnog razlaza, nisam čuo ni riječ – tako si obećala, toga si se držala, toga se držiš tako svečano još i danas – kao ja kad stojim iza svojih vojničkih, maskirnih ideala. Mislio sam da je možda tako i bolje nakon što sam te vidno razočarao – otišavši voditi neke tuđe ratove... Možda ti ništa neće značiti ovo što ti sad pišem i možda će ovo pismo završiti u vatri, možda ga nećeš čak ni otvoriti... Da sam bolje zaslužio, lagao bih prosvjedujući, no, tko nije pokušao – nema pravo nadati se, zar ne?

Draga... Još jednom – žao mi je što te nisam znao voljeti kako si zaslužila. Čovjekov strah i dužnost učine mnoge nesporazume. Nagledao sam se, vjeruj, otkad sam otišao, uistinu svega. I reći ću ružno, uspoređivao sam se s drugim momcima  – stizala su im pisma, stizale su poruke, a meni nije stiglo ni jedno. U tajnosti ja sam priželjkivao baš tvoje. Žao mi je što nismo ostali čak ni prijatelji, što smo se razišli u šutnjama. S druge strane, da nije tako, možda nikad ne bih shvatio koliko mi značiš, otkako sam zbog neprijateljskog metka u prsima vratio. Priželjkivao sam da te vidim, susretnem negdje na ulici, okrznem ramenom... Sjetio sam se rado tad onog vremena kad sam ti donosio snenoj u krevet kavu ili čaj. Ženo, ovaj vojnik služi svojoj vojsci, ali jedino tebi ostalo je njegovo srce.

Vojnički ponosno, znam da se vrijeme ne može vratiti, ali... Otkako sam se vratio, o tebi sam čuo samo najbolje. I nije mi jasno, draga moja, zašto samuješ? Čuo sam – još se nisi udala. Kad sam ti o tome pitao sestru, čini mi se, da sam od tog odgovora strahovao više od projektila u rovovima. Čudno. I tad mi je sve postalo jasno. Mi, vojnici, nekad sporije kopčamo jednostavne stvari...

Odvažit ću se stoga, vojnički ponosno, pozvati te u „Staru violinu“, danas. Nakon što završiš s poslom, znam da ćeš ondje prolaziti.

Čekat ću te.

Ne igram se sjećanjima i emocijama, ako si to pomislila.

Želio bih te vidjeti, dotaknuti ti makar ruku. Vidjeti ti oči.

Tisuću je razloga zbog kojih možda nećeš doći i na to imaš potpuno pravo. Ipak, nadam se da ti nisam baš toliko skamenio srce. Oprost je muških bedastoća ženska najveća prednost i zato žene treba cijeniti, posebno one koje znaju voljeti – rekao bi moj prijatelj marinac, kojeg, nažalost, nikad više neću vidjeti.

Ako se pismo čini odveć hladnim – oprostit ćeš mi i to... Uzmi u obzir da pismo piše obični vojnik.

Čekat ću te, večeras.

Tvoj H.

Nema komentara :

Objavi komentar