Hej, ne želim te uplašiti ovim pismom, ali kad ga pročitaš među milijun drugih, voljela bih da znaš da je pisano baš tebi. Pisat ću običnim riječima, bez previše dubokih misli, usporedbi i prenesenih značenja koja mi kao osobi koja voli pisati padaju na pamet. Petsto riječi tebi.
Volim te. Odavno ti to nisam rekla. Bilo je trenutaka u braku kad sam te voljela manje, kad si me povrijedio, razočarao i ponizio. Umjesto rastanka, dala sam ti drugu priliku, iako nisam bila sigurna zaslužuješ li je. Danas se ponosim tom odlukom. Jer duboko u sebi znam da bez tebe ne bih mogla živjeti, pa ni tada dok su mi bijes i bol pomućivali razum.
Volim sve na tebi. Tvoje usne, šake i lice. Čak i tvoj trbuh koji je premašio veličinu moga u trudnoći. Volim što me zagrliš u krevetu iako je to nešto na čemu sam ja inzistirala kako bih nam spasila brak. Navukla sam se na to, ali vidim da si i ti. I ukoliko zaspiš prije mene, potražiš me kad čuješ da se uvučem kraj tebe.
Puno je godina braka iza nas. Dvoje djece, prvi koraci, bljuckanja, povraćanja, plakanja, a sada i pubertet. Volim te jer si s njima ono što ja nisam. Glas razuma. U trenucima najvećih katastrofa, mirno kažeš sve ćemo rješiti, pusti, to je normalno. Razumiješ ih bolje od mene. I zaista, sve se može rješiti ukoliko se ne radi o bolesti ili smrti.
Volim te jer razmišljaš o kućanstvu. Kupuješ namirnice jer ja ne volim odlaske u trgovine, popravljaš sve u kući i ja sam jedna od rijetkih koja se može pohvaliti da ima svog privatnog kućnog majstora.
Volim te jer mi kažeš da sam lijepa. Imam puno godina. Daleko sam od one šesnaestogodišnje klinke koja je uvijek jurcala za tobom. Nisam više zgodna, godine su uzele danak. Ipak, tvoje riječi čine da se osjećam kao da sam opet u dvadesetima, iako imam bore, koža se objesila. Kažeš mi da imam najljepše usne, najmekšu kožu, najseksi bokove, najdivniju kosu, savršene grudi. Koja to žena ne želi čuti? I volim što me svaki put dodirneš u prolazu.
Sjećaš li se onih sitnih trenutaka? Našeg valjanja po livadi kad si me uvjeravao da možemo raditi što hoćemo jer ovuda ni konji ne prolaze? Prošli su. Ne konji, već ljudi. I dan danas se uz smijeh prisjećamo toga.
Sjećaš li se naših putovanja? Sjedenja ispred džamije u Istanbulu, jahanja konjića s djetetom na Minorci? Žene koja je pjevala šansone u Parizu? Povratka iz Amsterdama dok se avion bacakao lijevo-desno? Ćevapčića u Kemeru? Šljunčane plaže na Rodosu?
Sjećam se. Imam tvoje lice pred očima u svakom trenutku koja su stvorila mnoštvo sjećanja. Sjećam ti se lica dok sam rađala. Dok smo sjedili na mjestu na kojem je naša današnja kuća. Kako izgledaš dok vodimo ljubav. Kad te ljubim.
Život bez tebe jednak je životu bez vlastite duše i srca. Moja si druga polovica, dio mene. Osjećam te. Kad odem sa svijeta, voljela bih biti uz tebe. Zauvijek.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.