Kolumne

utorak, 14. veljače 2017.

Andreja Malta | Tebi, srdačno


Nikolaj,

hvala na tvom pozivu na večeru, povodom Valentinova.

Priznajem ti da sam zaljubljena. O, da! Zaljubljena sam do neba i natrag. U tebe, Nikolaj! Ipak mislim da ne bi bilo pametno da nastavimo tu našu priču, koja je počela iznenada, sasvim slučajno. Starija sam i iskusnija, nekako osjećam kako to ne bi dobro završilo.

Ali noć u kojoj smo se sreli ostat će mi zauvijek u sjećanju!

Sjedila sam sa svojom prijateljicom Tugom, koja me bezuvjetno prati od kada sam svjesna sebe, u baru, ispijala martini i puštala usitnjenim maslinama da mi polako klize niz grlo. I onda si izronio ti, u toj prigušenoj svjetlosti. Sjeo si pokraj mene, zagrlio me svojom mladošću i plaho uhvatio moju pjegavu ruku, naručivši mi još jedno piće. I masline. Bio je to topao stisak. A tvoje oči, čiju boju nisam zapamtila, još toplije. Rekao si da se zoveš Nikolaj. Ja sam ti šapnula da me možeš zvati Ana. Dok sam te kroz polumrak promatrala, shvatila sam koliko si zapravo mlad. Ali u tom trenutku trenutaka nije mi to smetalo. Sve se odvijalo tako neobično spontano. Na kraju sam te poželjela. Da. Poželjela sam okusiti tvoje mlado čvrsto, mišičavo tijelo, poželjela sam ga ljubiti i prepustiti se nečemu što se je počelo plesti između nas. Sirova strast! Ona divlja, neobuzdana, prepuna adrenalina i tjelesnih mirisa. Zanijelo me, kao i tebe, osjetilo se elektricitet između naših tijela.

Odvela sam te u svoj stan gdje je kraljica tišina, a vladar mir s mirisom osušene lavande. Skidao si me u tami, nježno i polako. Nisam htjela paliti svijetlo. Uz poljupce, ušuškane u strasti završili smo u divljoj, požudom ispunjenom ljubavnoj igri, koja se ponavljala istom silom postojanja sve do osmijeha zore. Upijala sam te svom snagom, tebe cijelog, tvoje tijelo i dušu, neizmjerno uživajući u tjelesnim tekućinama koje su nestajale negdje između šarenih plahti. O, Nikolaj! Uspio si probuditi davno zaspalu ženu sa zatomljenim strastima u sebi! Onako izmoreni napokon smo zaspali u čvrstom zagrljaju. Dva tijela spojena u jedno.

Otišao si prije nego što sam se probudila. Ostavio si mi broj telefona uz nekoliko toplih riječi. Da. Napisao si da bi me želio ponovo vidjeti.

Čitam pisamce, koje sam primila jutros, vlastoručno ispisano tvojom čvrstom mladom rukom i razmišljam. O nama. O svemu što bi se moglo dogoditi ako nastavimo zajedno.

Ipak, na kraju sam odlučila. To nikako ne bi bilo pametno. Kako za tebe, tako ni za mene. Okusila sam tvoju mladost i snagu. Neizmjerno mi je drago i ni malo ne žalim zbog toga. Ali, Nikolaj, previše sam puta bila povrijeđena, da bih si još jednom mogla dozvoliti tako nešto.

Ti si još mlad. Zaljubit ćeš se kad tad. U neku djevojku, pristalu tvojim godinama. Razlika u godinama velika je prepreka i ne želim da patimo oboje, kada nas jednom napusti strast. Svjesna sam svoje zaljubljenosti. Proći će. Uvijek prođe. Ostat ću dalje sama sa svojom Tugom.

Nemoj biti tužan. Jednom ćeš shvatiti.

Primi moj zadnji poljubac, Nikolaj!

Srdačno, Ana


Nema komentara :

Objavi komentar