Srećo,
sjedim pred malim drvenim prozorom moje tavanske sobe, laktova naslonjenih na stari stol. Hrastovina, nekada prekrasne, radne ploče, sada je istrošena. Dvije ladice su mu rasklimane, treću uopće ne mogu otvoriti, a na istrošenim rubovima još uvijek se nazire crvenilo ružinih latica. Zbog njih mi u misli dolazi slika majstorskih ruku kako kistom pažljivo oslikavaju raskošno cvijeće i pitam se koliko je ljudi, prije mene, sjedilo za ovim stolom. Možda su i oni provodili slobodno vrijeme pišući pisma svojim voljenim. Možda su i njihova srca bila teška od snijega, a prsti umorni od razdvojenosti. Poput mojih.
sjedim pred malim drvenim prozorom moje tavanske sobe, laktova naslonjenih na stari stol. Hrastovina, nekada prekrasne, radne ploče, sada je istrošena. Dvije ladice su mu rasklimane, treću uopće ne mogu otvoriti, a na istrošenim rubovima još uvijek se nazire crvenilo ružinih latica. Zbog njih mi u misli dolazi slika majstorskih ruku kako kistom pažljivo oslikavaju raskošno cvijeće i pitam se koliko je ljudi, prije mene, sjedilo za ovim stolom. Možda su i oni provodili slobodno vrijeme pišući pisma svojim voljenim. Možda su i njihova srca bila teška od snijega, a prsti umorni od razdvojenosti. Poput mojih.