PJESNIKOVA ''KORA JEZIKA''
Pitam se kad je lirika moguća… Tko je pjesnik?
U prozi ili u stihu inzistiramo na formi koju smo si zacrtali, želimo se za nju boriti, držimo ju uzvišenom, krijemo vulgarne suprotnosti koje nas ponekad zanose ili nas navode na bijes… Osjećamo se krivima. Lirika postoji, ona je bolest pjesnikova govora! Traži izlaz duši, osjećajima, tjeskobi? Nije-li to neka uzvišena inspiracija, ''plava zvona'' ljubavnog svemira? Može-li se ''progutati srce''? Pjesnik je na prisilnom radu doživotno, postavlja si neka pitanja na koja ne pronalazi odgovore; razmatra, objašnjava, strepi. Boluje. Truje se vlastitim riječima, ide u tišinu da ne bi bio prevaren pjevom ptica, klecavim koljenima, razbarušenom kosom. Ali magija postoji; olovka ispisuje stranicu, crni bjelinu. Razmaci između riječi kuju pjesnikov karakter, težnje, razočarenja. Pjesma suši rado suze u našim očima ili možda imamo ''nebesku bolest'' plavog i galebove iza potonulih barki.