Zlatko Martinko | Duško Babić - Pjesnikova ''kora jezika''

PJESNIKOVA ''KORA JEZIKA''

Pitam se kad je lirika moguća… Tko je pjesnik?

            U prozi ili u stihu  inzistiramo na formi koju smo si zacrtali, želimo se za nju boriti, držimo ju uzvišenom, krijemo vulgarne suprotnosti koje nas ponekad zanose ili nas navode na bijes… Osjećamo se krivima. Lirika postoji, ona je bolest pjesnikova govora! Traži izlaz duši, osjećajima, tjeskobi? Nije-li to neka uzvišena inspiracija, ''plava zvona'' ljubavnog svemira? Može-li se ''progutati srce''? Pjesnik je na prisilnom radu doživotno, postavlja si neka pitanja na koja ne pronalazi odgovore; razmatra, objašnjava, strepi. Boluje. Truje se vlastitim riječima, ide u tišinu da ne bi bio prevaren pjevom ptica, klecavim koljenima, razbarušenom kosom. Ali magija postoji; olovka ispisuje stranicu, crni bjelinu. Razmaci između riječi kuju pjesnikov karakter, težnje, razočarenja. Pjesma suši rado suze u našim očima ili možda imamo ''nebesku bolest'' plavog i galebove iza potonulih barki.

         Na pjesniku je da i osjećaje prekine isprekidanim prazninama, ''polijetanja i padove srca'' prihvati kao svoje… Prostor nije prazan, krhak je i pun iskušenja, zato je pun pogrešaka, dolazaka i odlazaka; mi drhtimo od straha a pjesnik ne obećava ništa. Kao da je arogantan putnik nepoznatim svijetom koji ''ništa ne donosi, samo obećava''. A mi se nadamo; ali želja, pogled, osjećaj, čak i ljubav putuju s njime. On poznaje onu ''ogromnu'' ljubav prema nepoznatoj ženi, koju ne možemo dokučiti. Nisu to niti ptice niti biljke, plavo nebo i more. Vjetar! Nema niti ovaca niti pastira, nema ni slučajne pojave Boga na rubu svijeta, nikakvo ''hodanje po žici glasa''… Sve je ključno žarište riječi i osjećaja. Onaj oblik i sadržaj pjesnikova pjevanja (pisanja) na polukatu između proroka i svećenika, opskrbljen velikim opsegom životnih uvjeta. Tko bi pjesniku čitao optužnicu nakon ''izgubljene ljubavi''? Pjesnik ima pravo biti nesretan, sreća nije ničija nužnost! Pjesma dakle ostaje njegovo sredstvo pobune, bojište razuma i krika; putanja  od srca do srca, ulazi u tijelo, narušava… Ona je zbunjujuće iskustvo duše.

             Je li Duško Babić pjesnik ako kaže:

            ''…Ti još ne znaš

            da je Zemlja jaje

            okovano ledom

            s gornje i donje strane... ''

To je jednostavno, zar ne? Pjesnički! Kome to Duško govori, ako pjeva:

            ''...čim krene drhtanje

            budi uz mene

            dohvatit ćemo pero

            iznad goleme sjene

            gdje sve je i počelo

            letom na neviđeno…''

Ima-li tu neka negativna pozadina ili je Duško zemljopisac koji dočarava svijet? Gradi li dvorce ili kule od karata ili svoju ''koru jezika'', udaranje srca, zvon seoskog zvona, pjev pijevca zorom? Padaju li negdje ''najsretnije zvijezde repatice'' ili rastu li ''netaknuta čuda''? Razmatramo, nadamo se, držimo do  topline osjećaja, do drhtaja ruke… Pjesma je kao dodir, majčina uspavanka.

Je li Duško ''bolestan od svog govora''?

            ''…Na svakom trgu

            svakog grada u svijetu

            postoji kip mladića

            koji drži cvijeće

            u rukama

            i gleda na sat… ''

Tajni nema, Duško «govori ljubav»! Zato i kaže da:

            ‘’ … majke uvijek rađaju blizance

            dijete i čovjeka

            u jednom tijelu...’’

Ako se ovo zove ''kora jezika’'; priznajem, onda poezija vraća što ostaje od govora, od zvuka, pjesme... Ljubavi. Dolazi od rođenja (gdje smo uhvatili dah),  i bude sadržano u pjesmi, u govoru, našim nadama. Predhodi li nas jedino budućnost ili  kao što kaže Duško :

            '' U mojoj krvi žive ribe. ''

i dodaje :

            '' ... Ja bih da sam riba

            da zamuknem riječ zauvijek…''

Kao da tu počinje ta njegova – poetika tišine! Duško je pravi majstor riječi i tišine, te, koja riječi veže zajedno, dovodi ih ili šalje u svijet; koja  nas vodi iz njegove prve zbirke ''PRVA ČETVRTINA SRCA'' u ovu sadašnju ''AKVARIJ ZA SVIJET'' a i u sve one  buduće… Nadam se! Jer sve što se u Dušku i oko njega događa, ono što osjeća, odmah postaje njegov govor: ''…sloboda, krhkost, smrt, ljubav, svjetlo, zemlja, nebo, zvijezde…'', dakle sve postaje ''njegova kora jezika''. Kao da se bori za nas, za naš život.

            ''…što se iz puke pristojnosti

            naziva životom

            moguće je smjestiti

            u nekoliko kvadrata prostora... ''

            '' ... Ostalo je bio zrak

            prerađen u plućima…''

I sve postaje jasno : sudbina !!! Osjećamo da smo ponovo ljudi, da je svaki budući korak prododređen – jedino je prošlost ispunjena onime što ljudima pripada.

            '' ... za susret s vječnošću

            što ih čeka

            sklupčana kao zmija

            na stepeništu.... ''

Ili ;

            '' ... Na staklenoj plohi vremena

            ostala je samo crna točka

            tu je nekad bujao svijet

            rzali su konji

            dahtali ljubavnici… ''

Eh, da nije sudbine, bi li bilo važno biti pjesnik? Pjevanje je sudbina Duška Babića, zato i kaže da bi se prepusto:

            '' … divnom ništavilu

            kao i svaka muzika

            bez nota... ''

Ne, nije to nekakvo putovanje ''kroz suvremene mudrosti'', što bi se moglo pomisliti, sve ima tijelo i dušu, daje prostor pomirenju, jer nas prisjeća da je smart neminovna, na kraju našeg puta. Ostaje Duškov glas, pjevanje, ljubav i nada koji ispunjavaju njegovu pjesničku tišinu. Postaju ''pjenikova kora jezika''.

            Nisu tvoje riječi, Duško, samo pijesak posuđen vjetru da bi se pod prozorima ''književnih utvrda'' slagale dine, one su kao more koje neumorno ugriza hrid... Ljudski govor je krhak, ostat će tvoje pjesme. Tvoj pjesnički govor je tvoja tišina, ''pjesnikova kora jezika''.

U Toulousu 02. 10. 2015.                                            Zlatko Martinko, književnik