Vedran Strmečki | Dubina

Miris jeseni; noć šapuće.
Uvelim liščem pod koracima
uzdasima potvrđujem ritam.
Mjesečev prah
niz lice tvoje slijeva
sumrak što minute otima,
otvarajući pejzaž neostvarenog maštanja.

Vedran Strmečki | Buđenje

Buđenje jutra,
pomalo usnulo,
pratilo je zidove u drijemežu.
Krevet ispušta vrisak
pod težinom disanja.

Vedran Strmečki | Kiša je padala one noći kad je umrla

U mojim mislima među zidovima
crn kostur kreveta navlažen suzama,
simbol manifestacije boli.
Suze su se svlačile
niz rubove nemira
privlačeći pažnju
na svjetlo i tamu,
grešnu igru jednostavnosti.
Kazna je ono što me obuzdava.

Vedran Strmečki | Pogledi

Proljeće iscijeđenim bojama
niz lišće istezalo je sunce.
Jašući na vjetru
dan je otvarao oči.
Zaokupljen klizeći dugom,
tuđim tragovima zarobljen
uporno se osvrćem
i propuštam osjećaj koji sam tražio.
Iskrivljujućim pejzažima
svijet je neplanski gubio mene,
moj pogled u daljini odlazi bez pozdrava.
Zaogrnut prošlošću,
zbogom je ono čemu težim.
Scenografijom života
razmičem sjećanja,
u treptaju izgužvana postavi se tama,
i zadrhti tišina u mome krilu.
Koliko je pogleda još ostalo?

Vedran Strmečki | Ulicama hodajući

Ulicama hodajući.
Golicajući zgrade kroz noć,
izgubljeno su me usmjeravale.
Nepotrebno.
Uporno koračam
ujedinjenim ritmom samoće,
osmjehujući se nemajući nikoga.
Taj život tako dane otima.
Sjeća li se itko
trenutka kada me zaboravio.
Kakav li je osjećaj?
Moje hladne ruke
izumiru tražeći zagrljaj.
One još postoje.
Ljudi prolaze.
Umjesto osmjeha suze razvlače
pločnike koji progone me
za ruku držeći sjećanja.
Bježeći sakriven u sjenama
uspješno izmičem.
Ulicama hodajući.

Vedran Strmečki | Srijeda

Koraci mi probudili nemir.
Grabim kroz masu spuštenih pogleda.
Gdje su ljudi što bili su ovdje.
Gdje su se vratili?
Dan se cijedi bez pozdrava.