Kolumne

utorak, 4. listopada 2016.

Srebrenka Cernić Hotko | Diego Marani: Nova finska gramatika


"Danas shvaćam da sam od toga živio, da sam proveo život iskupljujući se za njega, težeći nekom oprostu koji ni ja ni moj otac nismo trebali tražiti.“


Navedeni citat zasigurno nije najjači, ali je mene smisao kajanja i krivnje,  čitavih dvjestotinjak strana, gušilo.

Slojevitu priču o pacijentu bez sjećanja iznosi ratni liječnik, koji nameće pacijentu identitet kojega je i sam izgubio. I dok je liječnik svjesno u tome, pacijent je živi poligon, a veže ih gubitak i traganje ( imenice, kad bih rekla: gubiti i tragati, knjigu bih drugačije doživjela), i trauma: tko su, što su, što ih određuje, odakle jesu, kamo pripadaju, po čemu jesu ili nisu ; a sve  ispričano kroz jezične, kulturne, mitološke, tradicijske okvire…

„jer iako sam se zavaravao da je mogu podnijeti, tjeskoba zbog  toga što ne znam tko sam zgušnjavala se u meni i polagano gušila svaku moju snagu. Prepotentno je zauzimala prostor koji joj je pripadao. Jer čovjek ne može živjeti bez pamćenja“, reći će pacijent gradeći svoj novi identitet.  Njegovi malobrojni prijatelji-spasitelji trude se učiti ga kroz svoje putove spoznaja, pa je upitno koliko je mjerodavan izgrađivani identitet.  Zato pastor kao vodič u nepoznatom svijetu , govori  nekadašnjem pacijentu,  imenovanom u Sampo :“ Ime je prva stvar koja se nauči od nekog jezika. Jer imenovati znači naučiti spoznavati. (…) Zapravo je istina da spoznaja nije drugo nego put, a mogućih je putova mnogo.“

Knjiga „putova“ istovremeno otvara pitanja, usudila bih se reći, i čitateljskih dilema o shvaćanju vlastitog identiteta ( kontekst rata kao prepoznatljiva trauma svih mogućih gubitaka, a ponajviše identiteta , čini mi se jako dobar okvir za slojevitu priču svjesno-nesvjesnog gubljenja sebe u prostoru i vremenu ).

Ilma, bolničarka, naklonjena Sampou, napisat će mu:“ Napokon, prošlost je zbilja jedina raba koja uvijek zarasta. Zarasta sama, spoji se bez naše intervencije. Doista je tako neodoljiv zov koji te svakog dana istjera na ulicu da tražiš sebe samoga? Ne bi li bilo korisnije strpljivo ispunjavati stvarno vrijeme, ono koje ti ostaje da ga proživiš, i dan za danom,ciglicu po ciglicu, graditi novo pamćenje?“  Ilma svojem putu sugerira odgovor u samim pitanjima, jer Sampo nije našao odgovor, kao što to nije našao niti njegov „alter ego“  u doktoru Friariu, koji je i na kraju priče ostao  rob umišljenih grijehova, neokajanih.

I na kraju, jezični okvir neke „ nove finske gramatike“ zahvaljujući, sasvim sigurno znalačkom prijevodu I.Kovač,  smatram savršenim : „ Svaki jezik zatvara se iza inicijacijskog obreda vlastite gramatike, kao tajna sekta iza svojih crnih misa. Ali jezik nije religija u koju možeš vjerovati ili ne vjerovati. Jezik je prirodni fenomen svojstven cijelom čovječanstvu. Ljudska ga je tupost podijelila na mnoštvo gramatika i svaka tvrdi da je ona prava, da je baš ona zrcalo jasnoće misli i cijelog jednog naroda. Tako svaki narod nauči pravila svoje gramatike i zavarava se da će pomoću njih riješiti teški vježbu života.“

Nema komentara :

Objavi komentar