Volim romane kojima vlada odmjereni ritam radnje, uvođenja novih likova, mjesta, događanja. Iznenađena sam, ugodno, obratima, što jednako doprinosi dinamici čitavog romana, premda postoje i predvidljivi trenuci, ali to ne umanjuje moju naklonost prema dobro ispričanoj priči.
Roman počinje sudbonosnim otkrićem glavnog junaka o obiteljskom identitetu, što ga nagoni na kopanje i istraživanje vlastitih korijena. Interesantno je kako nas u nekim godinama povuku obiteljske tajne, a nekako mislim da ih sve(obitelji) imaju.
Druga interesantnost mi je kako ljubav, može posredno i neposredno biti temeljni motiv i uporište za dobre priče. I na kraju me oduševilo vješto ispreplitanje sudbina, ma koliko bilo i predvidljivo.
Glavni junak, u potrazi za jednim od roditelja, dolazi u Sarajevo. Tu, priča postaje sjecište generacija, događanja u kojem se sreću dva rata i sudbine čiji su akteri iz jednog rata kroz nasljednike uletjeli u novi rat. I dodiruju se u sudbinama, ljubavima, zabludama, i prešućivanjima koje stvaraju obiteljske tajne. Neobično mi se dopada lakoća i nepatetično poimanje etičnosti, rekla bih. Tamo gdje je etičnost starije generacije stvarala tajnu, nova generacija je otvorila novo shvaćanje, ali samo za sebe. Istjerana istina, najmlađoj generaciji ponovno je prešućena, pa po nekom dramaturškom zakonu ta generacija postaje zakinuta za neke osobne spoznaje identiteta i tragično završavaju… Naslov Elijahova stolica, prihvaćam vrlo simbolično i ispričavam se što baš i nisam upućena u vjerske likove, niti sam spremna previše lamentirati, ali mi se čini da je upravo tragična sudbina likova vezana uz i ne tako čistu svetost Elijaha…
Roman preporučujem…jer i težina sudbine, vješto ispisana, može biti pitka i čitka
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.