Srebrenka Cernić | Ranojutarnji vozni menu

Jesenji ugođaj kraja uz rijeku, sasvim odgovara školskom primjeru definicije brdovitih krajeva naše Domaje. Magla i rosulja, ono «fuj i bljak» vrijeme neke polovice jeseni, sada je –tu i ovdje. Pa se ti misli!! Uz rijeku, preko rijeke i šire... Prelazak mosta i još nekoliko ,metara pa je željeznički kolodvor. Svakodnevni je to put mnogih, koji iz toga kraja «Bogu iza nogu», kreću na posao vlakom, jer im autobus, a još manje automobil, nije pri džepu.

Desnu obalu rijeke pohode ribiči. Stranci pretežno i to takozvani «talijanci». Ako ne isti, a ono sinovi, ili sinova sinovi... I ove godine su tu... Jedan u pregači i s crvenom šiltericom, kao Crvenkapica glumi kuharicu. Drugi mu je čista suprotnost. U maskirnom odijelu, poput Ramba, tek mu nedostaje fazor za pojasom. Šunjaju se i skrivaju u sjeni nosača mosta. Dim golica nozdrve. Crvenkapica potpiruje vatru. Na improviziranom roštilju, usijava se rešetka na kojoj se puši voda iz džezve. Rambo struga špahtlom već isušeno blato s čizama. Potom njome pipka po mekanom blatu. Zasigurno mrlja i traži pohranjene gliste. I to nisu obične gliste, već neke posebne za kojima ribe lete kao lude. Uh, ti Talijani, uvijek donose neke novotarije...

Uskoro, negdje do pola mosta u hodu, zamirisat će i doručak. Ponekada podsjeća na ćevabdžinicu. Prva asocijacija je porcija somuna s lukom, a može i s ajvarom. Mljac! Đaba, priče o zdravoj hrani, kada nezdrava tako dobro miriše.

S duge strane rijeke, ispod mosta, raste šipražje. Nikada nije tako gusto i toliko neprohodno da ga ne bi mjesni tabađija iskoristio kao mjesto «hitnih intervencija». To jutro liječio je, bojama patlidžana sličan, nos. Sigurno je nakon dostatne doze rakije, ponovno, dokazivao svoje umijeće virtuoznoga troskoka.

Nakon mosta, prijelaz preko ceste. Odmah potom mjesna željeznička postaja. Odavno se na posao više ne ide u cik zore, sada je to recimo, nekih pristojnih pet i trideset...

Čekaonica se ne puni, jer bez vrata koja su uništena, jednako je prihvatljiva kao i vanjska. Ipak, negdje u zabitom uglu čekaonice, stisnula se štrumpfastično odjevena mjesna dama. Ovlaš dodiruje svoju visokovoltnu frizuru, a potom nateže svoje bijele sokne na nogama. Naziva se kurtizanom, smatra to otmjenijim izrazom za svoju djelatnost u okolini koja rijetko zna što je to po definiciji.

Čekaonicu ne preferiraju domaći, jer znaju i poznaju mirise koji vladaju prostorom. Tako je toga jutra zagospodario miris pokvarenog kiselog zelja. Širio se nemilosrdno iz željezničarskih stanova uz postaju. Mnogima se sarma zgadila do «vijeke vjekova - amen».

Prije nego što uleti vlak, obvezno je čuti roštanje žaluzina na prometnom uredu. Odmah potom izleti stari željezničar izbočenog trbuha preko hozntregera . Odavno su se svi prestali pitati čemu služe i pripisali su to njegovoj prepoznatljivosti, da ne kažemo imageu.

Vlak »sporovozna strijela», kako nazivaju zaboravljene kompozicije motornih vlakova, ulazi u stanicu. Ako sve bude po pravilu slučajnosti, toga dana kasnit će tek pola sata. Naravno, sve ovisi o tome hoće li vozač, kondukter i željezničar, pronaći pravu kurblu kojom će pokrenuti oldtimera.

Kakogod bio mrzak jutarnji menu voznog reda, mijenjati ga, bilo bi ravno harakiriju.

«Pakleni šund» na svakodnevnom meniju voznog reda, marginalne stanice provincijalnoga života i dalje vozi“ redovno“…