Kolumne

četvrtak, 9. veljače 2017.

Srebrenka Cernić Hotko | Zoran Žmirić: Zapisano metkom


Zoranova proza me sustigla nenadano, nedavno i oduševila, zato što je to rat iz neke druge perspektive, a potom su mi prijatelji bacili izazov: Žmirkove pjesme. Pomislila sam: „ah, ah ti neumorni pjesnici prijatelji“; pa onda još ogromna  izazovna rukavica: „to će za tebe biti poslastica“, reći će jedan prijatelj i emajlirati mi nekoliko pjesama…iii nađoh u našoj knjižnici; i dobro da nije duža jer bih zaboravila disati.

Zbirka poezije? Hmm, ok, meni je to poema. Poema, podijeljena u dva dijela  gdje metak ima glavnu ulogu, ali i dva karaktera: mirnog promatrača i aktivnog ubojice, kojem uloge kroji pripovjedač, s obje strane nišana. Meni izvrsna kompozicija, a priča još zanimljivija-poetski ispredena, lako i pravim bodom, bez nekih ukrasnih mustri, a krajnji oblik jest vješti novi bod. Ispričat ću , a da ne bih neprestano navodnike stavljala, ne kitim se tuđim perjem, samo ga eksploatiram, pa se nadam da mi neće zamjeriti:


Nije li istina da u zelenim kupeima vlakova imamo sasvim sigurno slična, ako ne i jednaka iskustva u prepričavanjima života koja nestaju kada napustimo vlak i zagubimo  se na stanicama. Susreti  eto, mogu biti manje kobni, ali ima i onih zlokobnih…onih koji završavaju na nepoznatim stanicama i postajama gdje vreba metak, možda ne prvi, drugi, treći…ali čeka baš na tebe neki tvoj, ako zalutaš među njih. Olovna metaforika, teška je i za čitati i slušati odjeke u mislima. Teška je poput istine koja se osjeća i guta , a ne samo sanja. Kada se pitamo što li će ostati djeci da poprave, kada ostalo i tako nije ništa, a cvijeće na kamenjaru , one perunike i plastični stolac kao poruka za namjernike koji će kosti raspoznati i razvrstati. Sve noći više nemaju miran san, zabundane su strahom, preglasnom tišinom iz koje žmirkaju ogromne oči smrti ( reče Zoran bette davis okice trepću), koje bi rado iskopali, jer nikome se ne igra životna partija šaha…a ako se i mora igrati, neka se igra po našim pravilima da smirimo moralne dileme: može li se u ime dobra ubijati?! I jednom ćete poželjeti izdati knjigu, jer sebe ste odavno, a jednostavno ispričati jer sve je moguće izreći riječima na slovo P , jer ima ih i predosta.

I tako olovne metafore pričaju priču mladosti, bez budućnosti, bez djevojke, zaručnice, žene, djece, zamijenit će ih neka priča radnika koji izrađuje metke, samo one dobre koji ubijaju,a mladost želi biti neubojica, s reckama na pustim zidovima koje crta neispaljenim mecima, a kada  neubojicu ubiju, neka ga ostave u šumovitom , prirodnom okruženju kako bi mogao ostaviti mladicu sebe… kako bi dahnuo život pa i preskočio smrt. Ležati tako u prirodi jest kao da ležite na najmekšoj postelji u šetnji sjećanjima na maturalac, budan sanjaš, a gledaš tuđe živote u opustjelim selima kroz koja ratnički prolaziš pa osjetiš bliskost s jednako mladim čovjekom na slici…

I onda odjednom pukne duša i srce kroz šake. Unazad je teško gledati da krv ne zavri; i vraćaš zalog zakonu, jer valja vratiti uzeto, posebice prazninu. Možda tako rabljena nekom bude potrebna ili je netko poželi. Zamijeniti prazninu za spomenik koji će se rušiti, mrviti, uništavati, vječni će biti zadatak obnavljati ga: jer mladost se mora iživiti, pa je bolje skriti se iza spomenika.

Rat je rat; on nazdravlja; smrt je namiguša koja igra skrivača, izaziva rat uvećanim zalogom zlatnika ; kada jednog dana prestane  prodaješ i metke, sve, baš sve, jer sebe i da hoćeš ne možeš jer te nema, nema te niti na grobljima, niti psihijatarskim odjelima… Nema te!

Naklada: Studio TIM, 2015.


1 komentar :