Priča je to o djeci koja ostaju bez roditelja, obilježena pejorativno „siročadima“, a oni su tek djeca nesretne sudbine koja ih obilježava i prije nego li su krenula stvarati svoj život i na taj način omogućiti karakterizaciju samih sebe. Obilježeni unaprijed, mnogima ne ostaje puno alternative, osim mukotrpnog života. Težak je to psiho test za mnoge koji se bave izgubljenima, zagubljenima i napuštenima…
Svjesna sam ja da mnogi i sebe zagube i baveći se time u službama čiji je osnovni motiv zbrinuti, razumjeti; ali…
No, dobro, nije mi namjera napisati kritiku socijalno-društvenih djelatnosti kada su u pitanju napušteni, ostavljeni, usvojeni… već osvrt na knjigu koja me, unatoč tomu što ima neke male digresije srceparajuće…sasvim solidno „ubila“ i uvukla u priču o vlakovima siročadi.
Knjiga priča jednu mukotrpnu, paralelnu životnu „odiseju“ (tad se sjetih da ne volim Odiseju, jer kako reče R. Alameddine u Ženi bez koje se može:“Odiseja sam prestala voljeti čim je pristao na Itaku. Sviđa mi se ideja domovine, a li ne i sam povratak u nju.“)…dakle: priča sagu jednoga života, a dodiruje mnoge… Točnije, djevojčice koja sa roditeljima i braćom i sestrama doputovala iz Irske u Ameriku i našla se, spletom nesretnih (i uvjetovanih… ovdje literarnih, a i inače životnih i jako mogućih) okolnosti, u vlaku siročadi (vlakovima). Temeljenu na činjenicama, autorica je isprela priču, vješto …vrlo vješto, oscilirajući i djelomično koketirajući sa patetikom, jer je ponudila sasvim jasne ishode nekih sudbina ali ih jednako odrješito i zatvorila: jednostavno je „ubila“ nositelja patetike: tako sam ja doživjela sretanje nekih emocionalnih želja. Mnoga pitanja se tu otvaraju, od društvenih do onih koje mene kao čitatelja najviše interesiraju: psiholoških, a autorica je to područje prilično dobro apsolvirala, točnije po mojim uzusima, a onda socijalnim; koji me ljute i znam da i kod nas udomitelji… nebitno.
Kakogod, to je knjiga za one koji znaju znanje o emocijama, psihologiji i nekim povijesno-činjeničnim „sitnicama“ doseljenika u Ameriku. Ameriku snova, ali čijih snova?!?? Vivian, Molly, Dutchy…(i još neki) nositelji su velikog tereta: literarnog u knjizi od sjećanja, žudnje, vjerovanja, i borbe za preživljavanje, ali tako blisko nekim našim bolima.
Meni je roman dodatno iskušenje emocijama koje su me satrle: imam prastrica koji je u potpalublju broda otišao u Ameriku i ugledao kip Slobode i ostao i nestao kao neslobodan; imam tetka, koji je inačicu vlaka siročadi doživio (kada su mu roditelje doslovce zaklali na pragu kuće, a on završio u vlaku - naše siročadi, koji ga je odveo iz srednje Bosne na sjever u Sloveniji) siročad na naški pa je potražio gostionicu i vlasnika tek nakon ohoho godina. I još toga ima (poznajem ljude koji su usvajali djecu i znam da ih poznajem sa razlogom, ali jednima se to teško obilo o glavu. Ali, to je život, reći će oni, a ja samo kimnuti; sretna jer… sretna... nebitno) i ja mislim da smo mi veća, ona duhovna siročad jer to zanemarujemo.
Mozaik knjiga; prijevod Zrinka Budak
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.