Milan Mačešić | Sven Adam Ewin: Poeme

Ovo je druga pjesnička knjiga Svena Adama Ewinog, tajanstvenog pjesnika  koji od 2011. objavljuje svoju čudesnu poeziju uglavnom na fejsboku dok tek tu i tamo u nekim papirnatim medijima. Fejsbuk prašuma je medij u kojemu napisano može biti istodobno i objavljeno, bez recenzije, bahatosti urednika i odugovlačenja. Štoviše, tamo je autor sam sebi urednik i kritičar. Isto tako povratna informacija je trenutačna; u vidu površnog lajka ili pak ozbiljnog komentara, uživo ili putem inboxa. A kako doznajemo i upijamo kroz autorov neumorni rad radi se o nesvakidašnjem potezu  beskrajno talentiranog  autora i erudite koji je, odlučivši zakačiti se s poezijom do posljednjeg stiha-daha i pripadajućoj joj taštini izveo svojevrstan, ne salto mortale, prije bangee jump oduzimajući nam svima dah. Ponukani sonetima o sonetima (svojedobno čak o jednoj nastambi životinjske farme i jednoj "djevi bajnoj", svađom i adorancijom s poznatim i manje poznatim stihotvorcima u formi  vs. Mnogi stadoše tragati za „građanskim identitetom“ i… ostadoše kratkih rukava.

Dakle, SAE piše o svemu i svima, o fizici, antropologiji, manje o filozofiji jer, kad se filozofija (koja je, prema Zweigu), ludnica za pjesnike i poezija skobe na istom poetskom balu, filozofiju obavezno gubi. Jer, jezik je logika, logos, enharte en ho logos…

Milan Swetozar Maćešić | Julijana Adamović: Glineni Anđeli

„Vještinu proznog pisca može se prepoznati već na samom početku teksta. Julijana A. svjesna je magičnosti i snage zavođenja prvom rečenicom. Svaka njezina priča nudi odmah, isti čas, komunikacijski ugovor koji čitatelj bez dvojbe potpisuje.“  Julijana Matanović u pogovoru knjizi prvijencu Kako su nas ukrali Ciganima imenjakinje Adamović. Prvijenac Julijane M. je čistokrvna autobiografska proza (Zašto sam vam lagala). Bio je to onodobni veliki književni hit. Ali, ta vrsta proze je upravo to – laž, ili bolje reći prešućivanje. Jer,  pisac autobiografije, ma koliko nas htio uvjeriti nježnošću , ili skandalom pomno odabire što će nam reći o sebi (istina), a što prešutjeti. I Veliki Tolstoj se proslavio Autobiografijom kao i onaj  norveški gnjavator Knausgård. Međutim, ono što pisac „priznaje“ čitatelju o sebi ili čak svećeniku u ispovjedaonici tako je malo u odnosu na ono što nosi „gore“ na istinu. I dok je u prvoj knjizi autobiografskog u znatnoj mjeri dotle je toga u ovoj uistinu u neznatnoj.

     
Prve četiri priče su tematski naslonjene na domovinski rat i poraće. Prva govori o „cyber drkadžiji“ Mili W. Bubregu (W, eng. White, bijeli) koji virtualno siluje odreda pa i samu glavnu junakinju. Da je riječ o manijaku govori i njegov nick, naime bijeli bubreg je nerastovo mudo, a kad se netko tako profilira to je samo dokaz više da se uistinu radi o teškom poremećaju. Međutim, autorica nam paralelno s virtualnim silovanjem podastire stvarne, užasavajuće primjere silovanja  tijekom domovinskog rata počevši od „naših“ u Oluji, prebacujući se u Vukovar na „njihove“ pa dalje u Bosnu. Glavna junakinja, odnosno autorica ili tko već, ogorčena u nemoći kazuje: I prije nego što se latim tipkovnice, zastat ću, zadignuti suknju i popišati se ravno na cyber junaka. „Siluj nakarado“! reći ćiu mu potom. „To je jedino što znaš. Ostat ćeš zapisan po tome“. Umjesto da sam kliknula na X.“ Dakle, ovom uvodnom pričom i njezinim „šokantnim“ završetkom Julijana Adamović nas eksplicitno uvodi u vlastiti svijet pisanja koje je tako žestoko, neumoljivo, izravno, sa što manje patetike, ev. u priči  „Goloruki mi i Tito“, kadšto na granici sumanutog. Pismo je to čvrste, odlučne ruke, daleko od bilo kakve primisli na tzv. žensko pismo. Kada piše o ljubavnim odnosima baca na Ericu Jong i to je jedina poredba na kojoj bih se zadržao.