„Vještinu proznog pisca može se prepoznati već na samom početku teksta. Julijana A. svjesna je magičnosti i snage zavođenja prvom rečenicom. Svaka njezina priča nudi odmah, isti čas, komunikacijski ugovor koji čitatelj bez dvojbe potpisuje.“ Julijana Matanović u pogovoru knjizi prvijencu Kako su nas ukrali Ciganima imenjakinje Adamović. Prvijenac Julijane M. je čistokrvna autobiografska proza (Zašto sam vam lagala). Bio je to onodobni veliki književni hit. Ali, ta vrsta proze je upravo to – laž, ili bolje reći prešućivanje. Jer, pisac autobiografije, ma koliko nas htio uvjeriti nježnošću , ili skandalom pomno odabire što će nam reći o sebi (istina), a što prešutjeti. I Veliki Tolstoj se proslavio Autobiografijom kao i onaj norveški gnjavator Knausgård. Međutim, ono što pisac „priznaje“ čitatelju o sebi ili čak svećeniku u ispovjedaonici tako je malo u odnosu na ono što nosi „gore“ na istinu. I dok je u prvoj knjizi autobiografskog u znatnoj mjeri dotle je toga u ovoj uistinu u neznatnoj.
Prve četiri priče su tematski naslonjene na domovinski rat i poraće. Prva govori o „cyber drkadžiji“ Mili W. Bubregu (W, eng. White, bijeli) koji virtualno siluje odreda pa i samu glavnu junakinju. Da je riječ o manijaku govori i njegov nick, naime bijeli bubreg je nerastovo mudo, a kad se netko tako profilira to je samo dokaz više da se uistinu radi o teškom poremećaju. Međutim, autorica nam paralelno s virtualnim silovanjem podastire stvarne, užasavajuće primjere silovanja tijekom domovinskog rata počevši od „naših“ u Oluji, prebacujući se u Vukovar na „njihove“ pa dalje u Bosnu. Glavna junakinja, odnosno autorica ili tko već, ogorčena u nemoći kazuje: I prije nego što se latim tipkovnice, zastat ću, zadignuti suknju i popišati se ravno na cyber junaka. „Siluj nakarado“! reći ćiu mu potom. „To je jedino što znaš. Ostat ćeš zapisan po tome“. Umjesto da sam kliknula na X.“ Dakle, ovom uvodnom pričom i njezinim „šokantnim“ završetkom Julijana Adamović nas eksplicitno uvodi u vlastiti svijet pisanja koje je tako žestoko, neumoljivo, izravno, sa što manje patetike, ev. u priči „Goloruki mi i Tito“, kadšto na granici sumanutog. Pismo je to čvrste, odlučne ruke, daleko od bilo kakve primisli na tzv. žensko pismo. Kada piše o ljubavnim odnosima baca na Ericu Jong i to je jedina poredba na kojoj bih se zadržao.
Jedna od gotovo opsesivnih tema Julijane Adamović je preljub, ljubavni trokuti, usamljenost, kriza srednjih godina dok se to za pisanje o domovinskom ratu ne bi moglo reći. Pa i kada tematizira taj prokleti rat čini to iz jedne vizure iz koje drugi pisci definitivno nisu škiljili. U priči „ Goloruki mi i Tito“ rat se spominje tek u epifaniji kada autoričin otac i šogor mu bježe preko srpsko-madžarske granice e da ne bi bili mobilizirani u rat protiv Hrvatske. Izuzetan smisao za detalj, naoko nevažnu sitnicu sjajno je prikazan u priči „Božica i važne stvari“ kada Božica, bježeći pred dolazećim osvajačima kao važnu stvar trga pocrnjelu zavjesu s prozora rodne polurazrušene kuće. Taj detaljistički pristup do punog izražaja nalazimo u priči „Gradom šetaju predsjednici i lisice“. Valja reći da je humor također prilično prisutan u ovom pismu. Međutim, nije to ciljani humor. On se jednostavno dogodi, iz neizmjernog talenta Julijane Adamović.
Nakon četiri priče „o domovinskom ratu“, slijedi skok u daleku prošlost, ali opet rat…i ljubav: Bajazitova priča o ljubavi, bez da je ovaj riječ rekao“ . Majka i brat daju kći Bajazitu, Osmanliji, sve ostale udaju i žene u pravoslavlje. Međutim, što se događa. Bajazit ne prilazi svojoj haremkinji, danima ona plače pod čadorom sve dok suze ne presahnuše, a onda Olivera prilazi Bajazitu, ne on njoj i tu počinje ljubav koju, vraćena u porodicu nakon Bajazitova sloma, ni tada neće poreći, a koju će mater itekako pokušati zanijekati. Izvrstan stil prije svega, na granici epskog pripovijedanja prožima cijelu priču i dvostruki obrat na kraju čine priču malim remek djelom. Ne znam što je bilo prije i koji su izvori i nadahnuće bili Julijani Adamović. Ali, identičnom temom bavi se film „Banović Strahinja“. Alija Osmanlija osvaja Strahinjin dvor, otima mu ženu i odvodi ju u svoj šator. Danima ju samo gleda, ne prilazi joj, a onda ona prilazi njemu i rađa se ljubav potvrđena u trenutku kada se Strahinja i Alija bore na život i smrt, a ona treba presuditi mačem s kojim od njih dvojice će ostati i…što biva? Ona dvoji s podignutim mačem u rukama i…ubija muža!
Bijeg u fikciju dogodit će se u priči „Suze za Maju“ gdje je svijet imaginarnog zapravo gusto prožet refleksijama na (moguću) stvarnost. U toj priči autorica će kad god je to prilika precizno kritizirati međuljudske odnose, onakve kakvi jesu i onakve kakvi bi mogli biti. Međutim, budući da svijet imaginarnog nikako nije moguć bez podloge onoga stvarnog, zamci da je ipak moguće u potpunosti odvojiti ova dva svijeta, ne uspijeva izbjeći ni jedan autor. Jung je, pokušavajući proniknuti u tajnu nauku drevnih lama nudio čitanje Tibetanske knjige mrtvih od kraja, Zepellini su za svoje eksperimente s olultnim vještinama upotrebljavali tehniku snimanja unatrag. Rezultat je znao biti da bi deblji kraj u vidu „ludila“ izvlačili konzumenti umjesto autora.
A tema ludila kao ekscesa uma, izmicanja tla stvarnosti, izvrsno je obrađena u priči „Bog u šlapicama“. U priči su u igri i papa Franjo, i kardinali, i cjelokupna zamršena i nedokučiva mašinerija najmoćnije države na svijetu, Vatikana sa svim svojim sjajem i marifetlucima, istinama i obmanama. Rječju, oslikavanje ludila bez uplitanja bilo kakvog teorijskog pristupa. Svojevrsni kratki let iznad Sikstinske kapele, drska pljuska govnarsko-grimiznom moralu odvaljena od strane samoizopćenika, onoga čija se više ne uzima za ozbiljno, za obvezujuću. Tako život i institucije mogu slobodno nastaviti dalje…u svom prividu i posvemašnjem ludilu, ludilu koje se predstavlja jedinim mogućim putem.
Preljub kao izraz, rezultat, svojevrsne samilosti, milosrđa tema je priče „Izbor grijeha“. Sam naslov je po sebi intrigantan; događa li se grijeh, zlo čovjeku ili ga on sam uzima, odabire i tako svjesno participira u produženju, tj. odgađanju konačnog suda. Većina ljudskih života, sudbina sastoji se u odgađanju, ali odgađanju bitnih stvari, a što se nadomješta, kompenzira uglavnom nečim trivijalnim, površnim, nebitnim. Sublimacije su lijepe, ali nekorisne. One nemaju utilitarnu vrijednost, tek estetsku, a „od toga se ne živi“.
„Smilje“, „Anđeoska posla“, „Moja Afrika“, „Cvijeta i plašt“ su lirski pasteli oslikani vještom rukom iskusna pisca koji niti u jednom trenutku ne dozvoljava sebi pad u patetiku, izlišno gomilanje lijepih, a uzaludnih pasaža o stereotipnim odnosima kakvih je duž i šir svih meridijana i paralela dok se priče „Oči“, „Sasvim običan zec“ i „Anđeoska posla“ doimaju kao neka vrsta predaha u ovom pomno organiziranom maratonu motiva i likova, a na tako relativno kratkoj stazi. Reći puno s malo vrhunska je vještina prvenstveno pjesnika; Dichter, njem. sažimač. U prozi, ulogu pjesnika-sažimača preuzima pisac kratkih priča. Na vrlo malom prostoru podastrijeti i uvod, i zaplet i rasplet (poželjan u formi epifanije, a za čim rijetki posežu) izuzetan je „napor“ koji zahtijeva veliki dar i „kontroliranu“ razigranost.
Priče „Angie“ (tribusonovska minijatura) i „Cinque stagioni“ tematiziraju „zamor materijala“, tj. odnos davno umornih ljubavnika, a posljednja u zbirci „Pri-a praz}ih ruku“ govori o pisanju kao akciji. Odnos pisca prema svom poslu, odabir pisca kao glavnog lika čest je motiv suvremenih autora, a što je uvijek povezano s autobiografskim pisanjem. Ovoga i sličnoga, kako rekosmo na početku teksta, u znatnoj mjeri je više u prvoj knjizi. Već sam izostanak, tj. redukcija slične tematike dokaz je brzog autorskog sazrijevanja ove spisateljice. Naravno da to i takvo pisanje o pisanju nosi u seb i rizik „samozarobljavanja“ poput onoga u jednoj od priča iz „Ako jedne zimske noći neki putnik“, samoukinuća sebe kao pisca. Inače, ova priča ujedno je opsegom i najduža u zbirci što je svojevrstan dokaz da je pisanje, napose o pisanju neverending work in progress, dijalektički proces s jednom jedinom (barthesovskom) premisom: pisati, neprijelazni glagol? Dakle, ta svojevrsna (pomodna) mistifikacija vlastita pisanja uzima svoj danak i kod duboko osvještenih autora kao što je to i ovdje slučaj. Ali, nije slučajno da je priča o tom fenomenu ostavljena za kraj, simbolički nam dajući do znanja da je s tim gotovo, da to naprosto jednom mora postati budući da mu prijeti sunovrat u tautologiju, a to je oblik literarnog ludila kao začaranog kruga iz kojega, kao što je znano, izlaza nema.
Raznovrsnošću tema i motiva kao i likova koji nastavaju ove priče Julijana Adamović se nadaje kao rasna spisateljica u poplavi brojnih kolega i naročito "kolegica" koji niču svojim autobiografijama kao lude gljive poslije kiselih kiša. Pridajući im važnost čuvara sedmog pečata nesmotreni kritičari potpiruju njihova literarna zgarišta sipljivim dahom iznemoglih dušebrižnika za osrednje i prolazne. Pa, iako je rabbi grmio da treba pisati o lošim knjigama kako bi one dobre ostale na površini, ja eto, pišem o vrsnoj knjizi jedne od ponajbolljih autorica/autora suvremene hrvatske književne produkcije e da bi one druge ostale tamo gdje im zapravo i jest mjesto; u rukama nekritične rodbine, poznanika i (pod)plaćenih kritičara – trabanata. Zaključak: kao prvenstveno čitatelj – sladokusac, uživao sam u ovom vješto i majstorski spravljenom jelu, a kao urokljivo oko nisam imao baš nešto posla.
Nakladnik: Naklada Jurčić, 08/2016.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.