Marijo Habajec | Opasno je bilo voljeti te javno

Pišem ti u snu misleći na tebe 

Dok ti decentno šutiš 

No, samo ti šuti koliko hoćeš 

Ja te čujem u svakom našem danu 

Na svim našim ulicama i u svim našim šetnjama 

Jer dok smo bili zajedno 

Život nam je bio pun toplih iznenađenja 

Nama nije uvijek bilo lako sa nama!!

Srećom, pa je moguće naći se van prolaznosti 

U kojoj nekima nije važno da li su u pravu,

Već da dobe ono što žele, zar ne ?

Ako jednom uzmeš opet da čitaš ovu pjesmu 

Uzmi je drhteći kao da je čitaš po prvi put 

Možda tada shvatiš ( kao ja )

Zašto nismo znali nositi nas 

Marijo Habajec | infinitiv glagola preživjeti

       oprosti ,

       što sam tražeći tebe

       pronašao sebe,

       tkivo smo iste duše

       čekao sam te 

       po praznim provincijskim 

       stanicama,

                  zabitima,

                          pustarama,

        gledao u protezu neba 

                    ali

        nigdje, nigdje te nema

       

        pokorica svijeta utamni,

        zasvijetle dvori nebeski,

        tijelom mi se osu tužaljka 

        tonem u nas 

        kao u mrtvo more 

Mario Habajec | Suze slave

Pojavi se slika sa mnogo lica

I jednim datumom,

Pojavi se sumnja

U ogledalu ljudske nemoći,

I pristiže žalopoj za

Onom koje više nema.

Oko odra minijature od voska,

Svak se oprašta ponaosob 

Dodirujući tajnu prolaznog života 

Zatvoreni u opni vlastitog postojanja ,

Nedodirljivi izvana, dok u nutrini bure 

Lome sa dna ,

Uskomešani potez, prigušen krik

Samo Bog zna sve tajne naših rana 

Marijo Habajec | Bez uzdaha

Kad izgubite dijete, vrijeme nije na vašoj strani

( naročito ako se radi o jedincu )

I bude teže nailaskom događaja :

Nad čijom maturom da ja strepim

Čijem vjenčanju da se radujem

Čiju  to unučad mogu razmaziti 

Svatko ima nekog o kom razmišlja ,

Što bi bilo da je krenulo drugačije...

Odgovor je zagonetan

A ja spavam i dalje sa kamenom na srcu 

I žulja me, ali šta mogu

Ja nemam jutra koje je bez uzdaha 

Marijo Habajec | Siročad svega svijeta

 

Ovo je neko čudno vrijeme

( u kojem gore gradovi anđelā ) .

Nečije majke pjevaju uspavanke
na izumrlu i teško razumljivu zavičajnom dijalektu......

Dok nečije druge majke umiru,

i bivaju ukopane u zemlju

koju ovi zimska pokorica snijega.

Izričući nutarnju molitvu duše

u mraku svog osamljena srca

svaki je čovjek siroče , bez obzira

je li ostao bez majke 

u 5oj  ili u 55oj godini svoga života.

A godine dođu , samo se došuljaju

a potom kopne kao zimska metafora .

Sprešani list suhog nevena ispao 

iz duhovnog Dnevnika uspomenā

da podsjeti na njegovu posvetu :

     " gledaj da budeš dobar čovjek 

              konkurencija je slaba

        ali je zato mogućnosti  mnogo "

Marijo Habajec | utro dočekano pored prozora

ondje gdje sam živio , bio sam

neprimijećen,

                 neprihvaćen

                           ni dobrodošao,

moje je djetinjstvo tupo zurilo

u hladno i oštro lice pustih ulica, 

čiji ranjeni eho odbačenosti i boli

najjasnije se čuo u mome srcu.

često sam osjećao kako silno želim

nestati,

        rasplinuti se,

                       izgubiti   se  zauvijek

vapajem tražeći ljepši i bolji svijet.

tko da me poželi ovakvog :

hlapec, prezreni sin,  kopile

čije tijelo od zemlje nosi na koži

Kainov znak , kao

utisnutu preporuku za sram.

teško je biti izbačen iz ljudskog roda,

ta, lijepo je biti nečiji brat,

prijatelj  ili  nečija  ljubav......

zato se u vlastitim samoćama 

uspnem na Brdo čuda , na  kojem

plamti odsjaj mojih želja  i

neispunjenih čežnja ,

i tad si kažem koliko sam sretan

tada si laskam da sam  radostan 

Marijo Habajec | More

To je more koje ni sa kim ne razgovara 

niti se druži, niti se tješi

(nije ni zanosno, ni lijepo, više zamučeno)

To more nije opjevano stihovima pjesnika

Ni cvrkutima ptica, palucajima poskoka

Ne sadrži iscjeliteljski pogled proroka

Na njegovim otocima cvate crno bilje

Ipak, to more u svojoj utrobi malodušnosti

Nosi mramorni, osunčani grad kao utočište, pun uobičajnosti, 

staza predvidljivosti i vrtova rutine, ali se ovog puta ipak desilo čudo:

Djevica pristavši na majčinstvo, zače Jakova

I nakon devetog mjeseca ga porodi

A otac od ponosa, ne mogaše riječ izreći

Stoga more prozbori, uzbibavši se gromohotno 

protresavši golemi vodeni ambis

Onemiri se, razdrhta, zatreskavi do kraja

Da razglasi svijetu važan otočki događaj

A da bi potom opet sve skončalo iznenada, 

i onda će s noći sve naglo da zamre 

Opet more posta more koje ne govori

niti se druži, niti se tješi

i sve bude dovršeno i skladno

Uvijeno u slanu morsku izmaglinu 

Marijo Habajec | Sjećate li se Grete Garbo?

Te noći sjedahu u potpunoj tišini

Njena ostarjela duša i ona.

Iako su svijetlile zvijezde , to svjetlo

Nije se moglo razgorijeti.

Kada joj je preminuo otac , jedne hladne prosinačke zime...nije mogla gutati

A kamo li govoriti :

Tada je istinski shvatila , koliko je Bog njena iskrena i duboka potreba za smislom !!

A bila je ona odana i privržena životu.

Nije bila lakomislena, već više nekako daleka i tuđa.....neklišeizirana......

Davala je intervjue od samo jedne riječi.

Ljude koje je voljela , grlila je pogledom , i često je imala potrebu vratiti se u prošlost, i reći sebi sve ono 

što sada zna.

Nije se udavala, ni rađala djecu

Ipak, svoje je ljubavnike iskreno voljela

A kada su nadošla poniženja i izdaje

Doveli su je do ruba suicida .

Ipak, učinilo joj se da nije dovoljno stara za takvo što, i kako od svojih predaka ne nosi biljeg prokletnika.

Kada zbroji sve događaje u svom životu

Željela je ona zapravo ono najjednostavnije:

Da živi poput bilo koje druge žene....

          ..........      ...........     .........

(čemu je onda to bilo toliko teško? )