Maja Šiprak | Sjenilo za usamljenost

razmazujem riječi po papiru
istrošenom dopadljivošću
nadam se mlakom pljesku publike
koja navodno obožava poeziju
i prihvaća izmišljene svjetove

sjenilom  za usamljenost
popunjavam  praznine
... uzaludni protok vremena

ne stvaram ja ništa
tek vješam stare zavjese
na nove horizonte
iza kojih sam  skrivena
u sobi s uspomenama

umorna duša kao lokalni bar
u kojem stari jazzer
prebire po raštimanom klaviru
neke stare pjesme o ljubavi
koju se ne usudiš probuditi
pjesniče