Dubravka Lisak | Drvo

Sjećam se malenog puteljka koji je vodio u Pustiku. Vrludao je poput zmije između brežuljka i seoceta, kao nevidljivi put u neku bajku. S lijeve strane bila je moja najmilija livada. Visoka trava sezala mi je do iznad koljena, a raznobojni leptiri letjeli su od cvijeta do cvijeta. Najviše sam voljela one male, nebesko plave leptire, koji su se činili tako pitomi dok smo ih pokušavali uloviti sitnim dječjim ručicama. Katkad su cvijet zamijenili rukom, pa bi nevino počivali na našim prstima, sijali na toplom ljetnom suncu i polagano micali svoja lijepa krila.

Dijete gleda u leptira kao u čudo. Nismo ih ubijali, samo smo im se divili, a trenutak kad bismo svoje malene glavice okupili oko lijepog leptira trajao je cijelu vječnost. Sad znam da su to bile sekunde, ali vrijeme u dječjem svijetu teče jako sporo. Ne kao sad, kad dan proleti.

Dubravka Lisak | Baka

Baka je bila, danas to slobodno mogu reći, najdepresivnija osoba koju sam ikad poznavala. Kao takva, ipak je nemjerljivo obilježila moj život i često je se sjetim. Prema meni je bila najbolja, iako sam još kao dijete znala da je bolesna i jako su me pogađale njene promjene raspoloženja. Na koji način je obilježila moj budući život, vjerojatno ni sama nije bila svjesna. Psihotično depresivna, zapala bi u strahovitu tugu. Ja sam mislila da je to zato što joj je život težak, ali danas znam da za razliku od mene nikad nije imala hrabrosti išta promijeniti u životu. Uvijek je sanjala o tome da ode, da živi negdje drugdje, ali nikada to nije ostvarila. Za nju bi se moglo reći da je slika i prilika svih onih kojima je trava uvijek zelenija negdje drugdje, ali se boje preskočiti ogradu i probati.

Dubravka Lisak | Sanjiva dolina

Primila sam časopis drhtavim rukama, umornima od konstantne žurbe za životom. Često sjedim na crvenoj sofi u knjižnici, ubijajući vrijeme do sljedeće obaveze, i listam časopise, knjige, sve što se tamo nađe. „The Irish Garden“, oči mi lete preko naziva, tako neuglednog i običnog, a opet tako jezgrovitog i logičnog. Pogledom pratim riječi na već gotovo materinjem jeziku, jer kako drugačije nazvati jezik u zemlji koja te primila poput dobre maćehe, daleko bolje nego vlastita država – majka.

Gledam slike cvijeća , predivnih vrtova i puteljaka obraslih mahovinom koji završavaju u nekom bajkovitom i skrivenom kutku vrta. Sjećanja naviru miješajući se s latinskim nazivima koji polako proviru na površinu sjećanja, davno potisnuti i zaboravljeni baš kao skriven kutak vrta.