nedjelja, 17. studenoga 2019.

Dubravka Lisak | Drvo


Sjećam se malenog puteljka koji je vodio u Pustiku. Vrludao je poput zmije između brežuljka i seoceta, kao nevidljivi put u neku bajku. S lijeve strane bila je moja najmilija livada. Visoka trava sezala mi je do iznad koljena, a raznobojni leptiri letjeli su od cvijeta do cvijeta. Najviše sam voljela one male, nebesko plave leptire, koji su se činili tako pitomi dok smo ih pokušavali uloviti sitnim dječjim ručicama. Katkad su cvijet zamijenili rukom, pa bi nevino počivali na našim prstima, sijali na toplom ljetnom suncu i polagano micali svoja lijepa krila.

Dijete gleda u leptira kao u čudo. Nismo ih ubijali, samo smo im se divili, a trenutak kad bismo svoje malene glavice okupili oko lijepog leptira trajao je cijelu vječnost. Sad znam da su to bile sekunde, ali vrijeme u dječjem svijetu teče jako sporo. Ne kao sad, kad dan proleti.

Nismo imali cilj, samo smo trčali za leptirima i brali raznobojno poljsko cvijeće. Ciljevi su došli kasnije, kad su nevinu dječju igru zamijenile obaveze i odgovornosti odraslog čovjeka. Još danas sanjam livadu s leptirima, zelenu travu koja škaklja naše gole nožice i miris ljeta.

Kad smo se uspeli vijugavim puteljkom, dočekalo nas je maleno brdašce na kojoj je bio bakin voćnjak i lijepa bara. U bari su živjele žabe. Satima smo mogli gledati u tu vodu i promatrati male punoglavce ili žabice koje bi preplašeno skakutale u nju. Tu i tamo imali smo sreće pa je jedna od njih sjela na kakav list, te bismo je u miru mogli promatrati i diviti joj se. Pokraj bare rastao je trnoviti bagrem koji je u proljeće širio svoj opojan miris. Bojali smo se njegovih trnova pa se nismo tamo igrali.

Ja sam pak najviše voljela jedno malo drvo na brežuljku iznad bare. Ne pitajte me zašto sam stalno sjedila ispod tog drveta, možda zato jer je bilo još maleno, poput mene, ali to drvo je čuvalo sve moje tajne i tuge. Ispod njega zakapala bih svoje misli napisane na komad papira, kao da će ih vječno čuvati. To drvo je imalo posebnu energiju. Danas ne znam je li to bila jabuka ili kruška, ili možda samo divlja šljiva. Deblo mu je bilo tanko, a u podnožju je rasla najmirisnija  i najzelenija trava. Tu i tamo našla bi se i kakva tratinčica ili maleni slak. Gledala sam to drvo i osjećala kako raste.

Voćnjak je bio velik, u njemu su rasle jabuke za koje je baka govorila da ih je posadio pokojni djed. Voljeli smo taj voćnjak, brali smo ljetne kruškice, malene cvrgline ili žute brašnaste kanade.

Voćnjak je volio djecu, i Pustika je voljela djecu. Znali smo svaki grm i svaku travku. Živjeli smo okruženi cvrkutom ptica i sakrivali se u trnju i šiblju. Bile su to naše kućice u koje smo pospremali plastične žličice od sladoleda i kutijice u kojima smo kuhali blato.

Jeli smo šumske jagode, kupine, maline, sve što je bilo jestivo.

Ali to drvo, njega sam najviše voljela. Pod njegovom malenom krošnjom plakala sam kad mi je uginuo mačak. A drvo je nijemo slušalo i upijalo moje suze, jer nije moglo progovoriti da me utješi. Kad god bih bila tužna, bježala sam svojem drvetu.

U zemlju bih zakopavala stvari koje su me tištile, i satima sam mogla sjediti na toploj ljetnoj travi, promatrati njegovo deblo i pukotine, njegovo korijenje i mrave koji su puzali po kori.

Kad bi došlo proljeće, osjetila bih u zraku taj veseo miris buđenja prirode i malene, tek iznikle trave, te brzo potrčala svojem drvetu. Još je bilo golo, bez lišća, pa sam išla provjeriti kad će pustiti pupove i naglo procvjetati. A kad je konačno procvalo, bio je to najopojniji miris kojeg poznajem. Tad bih zagrlila drvo, i znala da je prošla zima. S proljećem budila bih se i ja. Sve je nekako bilo radosnije i ljepše.

Zajedno s drvetom, rasla sam i ja. Došlo je vrijeme kad sam ga jednostavno zaboravila, njega i sve tajne koje su ostale zakopane u podnožju, izjedene od crne zemlje. Više nije upijalo moje suze i nije slušalo moje jadikovke.

Nekako krajem mojeg djetinjstva, voćnjak je ostao sam i zapušten. Za njega više nije bilo vremena. Moje noge su se produljile i više nisu bose tapkale po mirisnoj rosnoj travi. Sve što je djed posadio umrlo je i ostarjelo, jer to tako biva.

Mnogo godina kasnije ponovno ću prošetati tamo, ali mojeg drveta više nema. Nema više ni bare, ni žaba ni plavih leptira. Tamo je neki novi voćnjak, neke nove sorte.

Nema više ni livade ni starog hrasta, nema više ni puteljka. Proljetna trava više mi ne miriši na hladnom betonu zgrade u kojoj živim.

Sigurna sam da Pustika danas još uvijek voli djecu, ali djece više nema. Nema nikog da bere proljetne jaglace na južnom obronku.

Što se dogodilo s mojim drvetom i tko je iščupao njegovo lijepo korijenje, ne znam. Ne znam ni je li na njemu narasla pokoja jabuka ili kruška, ili je bilo jalovo i divlje. Čuvalo je moje tajne i suze dugo, hranilo se njima. Zajedno s njime iščupane su sve moje tajne. Ali sad ga više nema, a nema niti mene.
Ostala sam tamo među plavim leptirima, u zvonkom smijehu djece i mirisu poljskog cvijeća. Sve što je ostalo, samo je uspomena. I danas sutra, napustit ću ovaj svijet kao što ga je napustilo moje drvo, iščupano iz života naprasno. Moja djeca imat će neke druge uspomene, neka druga drveća će čuvati njihove tajne.

Moje drvo i ja ne postojimo više. I sad mi je žao što sam ga napustila, što se nisam borila za njega. Kad je njemu bilo najpotrebnije, nisam bila tamo da ga zaštitim kao što je ono štitilo mene. Možda je i ono voljelo mene kao što sam ja voljela njega, možda je voljelo i sve kukce koji su se sklanjali među njegovo korijenje. Nikad to neću znati.

Znam samo da nema više šarenih leptira ni ljetne trave. Nema poljskog cvijeća da mi draška nosnice. Nema sunca koje grije moje bose noge. Djetinjstvo i nevinost su ostali tamo daleko, istrunuli su poput komadića papira ispod mojeg drveta.

A ja sada znam da nikad više u životu neću imati takvo drvo. Drvo koje zna sve moje tajne, pokopane s njime. Drago moje drvo, oprosti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.