Dubravka Lisak | Sanjiva dolina

Primila sam časopis drhtavim rukama, umornima od konstantne žurbe za životom. Često sjedim na crvenoj sofi u knjižnici, ubijajući vrijeme do sljedeće obaveze, i listam časopise, knjige, sve što se tamo nađe. „The Irish Garden“, oči mi lete preko naziva, tako neuglednog i običnog, a opet tako jezgrovitog i logičnog. Pogledom pratim riječi na već gotovo materinjem jeziku, jer kako drugačije nazvati jezik u zemlji koja te primila poput dobre maćehe, daleko bolje nego vlastita država – majka.

Gledam slike cvijeća , predivnih vrtova i puteljaka obraslih mahovinom koji završavaju u nekom bajkovitom i skrivenom kutku vrta. Sjećanja naviru miješajući se s latinskim nazivima koji polako proviru na površinu sjećanja, davno potisnuti i zaboravljeni baš kao skriven kutak vrta.

Cosmos – kojeg sam kao maleno dijete zvala leptirići, budi sjećanje na baku koje odavno više nema. Umrla je dok sam još bila dijete, a njen grob uvijek je bio obrastao tim nježnim cvijećem u raznoraznim nijansama, sitnih krhkih listića koji su gušili sav korov i travu. Cosmos – skroman baš kao što je i ona sama bila, nestvarno kratkotrajan poput njenog života. Pa opet snažan, grub poput seoske žene s tvrdim rukama i žuljevitim dlanovima.

Prebirem dalje po sjećanjima. Rastao je nesmiljeno i u mojem kamenjaru, cvjetovima posipajući plodnu prigorsku zemlju, rastući visoko i ponosno iznad svog ostalog cvijeća. I odnekud pojave se mirisi djetinjstva i mladosti, pobožnosti, odjeka nekog davno zaboravljenog vremena.

Moj cvjetnjak je bio ogroman. Moj cvijetnjak u mojem dvorištu pokraj moje kuće. Kuća bijaše stara, drvena, renovirana i preseljena u privatan dio raja. Otac ju je kupio i preselio s mjesta na mjesto napravivši dvorac iz bajke. Ruže, ivančice, sitno ukrasno grmlje... riječi i latinski nazivi prelaze mi preko usana, poput nekog svetog pisma, dostojanstveni i blagi.

I sjećam se tako mojih krasnih petunija koje su rasle na drvenom balkonu, stvarajući slapove raznih boja, čineći moj dvorac još bajkovitijim. Ljudi bi prolazili i divili se prizoru, a susjedi su se potajno nadali kako će i njihove biti baš takve. Ta mala natjecanja držala su nas na okupu od proljeća do jeseni, a smijeh i pošalice orile su se sanjivom dolinom, u čijem središtu su rasla tri visoka momka – jablana, baš kao što su se u njoj nalazile i tri kuće. Tri jablana – kao tri stupa na kojima je počivala naša mala komuna. Bili smo prijatelji i više od toga. Bili smo mala složna obitelj.

Prekrasna crvena ruža penjačica krasila je moj ulaz u dvorište, posuto sitnim kamenčićima i obraslo mirisnom zelenom travom, čiji miris još ponekad osjetim u snu, izmiješan s mirisom proljetnih ljubičica. Mislim da me to anđeli zovu da prebolim sjećanja. A možda je i samo deja vu, tko bi to znao...

Plovim u sjećanjima. Ljeto je... trava je svježe pokošena a cvrčci i ptice razliježu svoj pjev po sanjivoj dolini. Kroz teleskop promatram zlatne vuge kao na dlanu, nesvjesne moje prisutnosti. Ne sluteći ništa, sretno cvrkuću na grančici starog oraha. Zavalim se natrag u ležaljku, zaklopim oči i udišem svjež i topao ljetni zrak. Osjećam lagani povjetarac kako mi miluje kožu, život je lijep i djeca se igraju na travi. Život je dobar.

Odjednom se budim na neprirodnom svjetlu knjižnice. Prijazni i tihi zvukovi razgovora draškaju moje uši. Dvije tisuće kilometara dalje budim se – ovo je sada moj dom.

Život je jednom davno bio bajka. No u jednom trenu, miris ljubičica, narcisa i cosmosa zamijenio je miris truleži i alkohola. Toplo ljeto pretvorilo se u strašnu zimu, a ljubav je prerasla u mržnju i agresiju. Baš kao i cosmos, sve što je lijepo kratko traje.

Bez moje ljubavi, sve je propalo. Ruže su se posušile, a moj bivši je posjekao i počupao sve što sam ikada posadila. U mržnji, odsjekao je moju ružu penjačicu, ostala su samo stabla trešnje da svjedoče o nekim davnim vremenima.

Susjeda su pronašli mrtvog u cvijetnjaku, baš kao što je i sam sanjao da će umrijeti- okružen svojim cvjetovima. Vjerujem da mu duša i danas stanuje tamo, i tjera svojom ljubavlju cvijeće da nesmiljeno raste i prkosi. Susjeda se propila nakon toga. Kažu- ostala je samo njena ljuštura u zarasloj kući, i više ne izlazi van.

Ja sam pokupila djecu i otišla. Nema više smijeha i radosti da hrani sanjivu dolinu. Samo jablanovi ostaju neuništivi, odolijevajući silnoj mržnji i nemilosrdnosti. Jastučac u kamenjaru zamijenilo je mrtvilo i trnina. Ostala je nepokošena trava i dvorac je obraslo grmlje.

Ali valjda je to tako u životu. Poput cosmosa, sve stvari su prolazne na ovome svijetu. Danas si cvijetak i rasteš u travi, sutra te više nema. Pitam se pamte li mjesta ljude, i nije li ipak komad duše ostao tamo daleko, plamteći u toj vječnoj tmini, čekajući neka bolja vremena i neke bolje ljude... i nije li život baš poput cvijeta, raskošnog i bujnog ljeti, a tako mrtvog i suhog zimi. Zimi u kojoj je ostavio sjeme nadolazećem proljeću, da bi buknuli neki novi cvjetnjaci, neki novi život.

Ja sam dvije tisuće kilometara dalje i časopis je uz suze kliznuo niz ruke. Znam da me ovdje čeka neki novi cvijetnjak, neki sasvim nov miris pokošene trave. Ostavila sam ono što sam najviše voljela. Komad duše ostavila sam tamo daleko i rana polako zarasta pokraj novih mirisnih ljeta. Pa ipak boli jer sam izgubila nešto svoje. I nešto nedostaje stalno, kao crv u kamenu. Nadam se da će to mjesto pronaći neku novu ljubav, neku novu žensku dušu koja će ga voljeti. Možda je sve ovo samo zima, možda na proljeće dođe neki novi dlan koji će posaditi cvijet u mojem kamenjaru, ruže pokraj ograde i mirisne trešnje u vrtu. Ostavila sam nešto što je bio moj sav život i otišla u nepoznato. Ostavila sam mrtvima neka pokapaju mrtve. A časopis je zaklopljen ostao ležati na crvenoj sofi knjižnice.