nedjelja, 24. ožujka 2019.

Dubravka Lisak | Baka


Baka je bila, danas to slobodno mogu reći, najdepresivnija osoba koju sam ikad poznavala. Kao takva, ipak je nemjerljivo obilježila moj život i često je se sjetim. Prema meni je bila najbolja, iako sam još kao dijete znala da je bolesna i jako su me pogađale njene promjene raspoloženja. Na koji način je obilježila moj budući život, vjerojatno ni sama nije bila svjesna. Psihotično depresivna, zapala bi u strahovitu tugu. Ja sam mislila da je to zato što joj je život težak, ali danas znam da za razliku od mene nikad nije imala hrabrosti išta promijeniti u životu. Uvijek je sanjala o tome da ode, da živi negdje drugdje, ali nikada to nije ostvarila. Za nju bi se moglo reći da je slika i prilika svih onih kojima je trava uvijek zelenija negdje drugdje, ali se boje preskočiti ogradu i probati.
Baka je uvijek šivala haljine kod šnajderice, nikada ih nije kupovala. Bila su to takva vremena, svega je bilo malo i bilo je skupo, a ondašnja društvena pravila nalagala su joj da se oblači u skladu sa svojim društvenim statusom. Bila je obična radnica u Sljemenu, na traci, rano je ostala udovica. U njenoj garderobi bilo je lijepog donjeg rublja i pravih odjevnih komada, svilenih bluza i kaput od umjetnog krzna, koje nikad nije nosila. Ponekad razmišljam nije li i to bilo suludo, imati odjeću koju toliko želiš, a nikada je ne nosiš. Sad znam da je ustvari ni nije imala kamo obući. Jednostavno bi je prebirala po rukama i nazad pospremala u ormar.

Kupovala bi platna za haljine sitnog cvjetnog uzorka, uvijek tamnih boja, koje joj je šivala šnajderica u selu. Čak i u tim haljinama, opasanim običnim ravnim pojasom od istog platna, dužine do ispod koljena i jednostavno izrezanih rukava, bila je nekako sitna i inferiorna. Iako prirodno lijepa, te haljine činile su je neuglednom. Često ih je nosila uz maramu na glavi uz koju je izgledala poput stare babe. A bila je još mlada žena.

Baka i ja smo često, svake večeri ustvari, sjedile u malenoj kuhinjici i pričale. Nekad je pričala ona, a nekad ja. Baka je znala sve moje tajne. Njoj se moglo sve reći, ali nikad nije komentirala. Samo bi značajno oborila pogled, razmišljajući. I dok je svirao stari jeftini radio, ja sam pričala do iznemoglosti. Ona je pričala do iznemoglosti jer je preda mnom mogla sve reći. Dječja srca ne osuđuju i ne kritiziraju. Moje velike oči bile su joj utjeha i snaga. Voljela me najviše na svijetu.

I dok je prebirala rukama po grahu rekla je: “Znaš, u Njemačkoj imaju platna prošivena zlatnim nitima, kakva bi to bila haljina ili kaputić. Danica u svojoj sobi ima metre i metre najljepšeg platna na svijetu, ali kod nas ih nema za kupiti. Samo u Njemačkoj.“ Tad bi duboko uzdahnula u oblaku čežnje a ja bih, onako malena, počela razmišljati o toj nepoznatoj zemlji u kojima sam zamišljala nepregledne valjkove s raznobojnim platnima. Bojala sam se reći da sam vidjela Daničina platna, i da ih zaista ima mnogo u toj njenoj sobi, i da smo Željka i ja kriomice izrezivale komadiće da bismo napravile najljepše haljine lutkama. I baka i ja počele bismo zamišljati kakve predivne haljine postoje na ovome svijetu, ali ne u Jugoslaviji, ne u socijalizmu. Ne na selu u kojem si rano ostala udovica.

Tad bih ja rekla baki da Draženka isto ima najljepše haljine jer joj je tata u Njemačkoj, i da sam vidjela sličnu u NA-MI, ali i meni šnajderica šiva samo jednostavne suknjice koje nemaju čipku ispod. I njena haljina vrti se kao ruža, a meni su cure u školi rekle da sam tulipan. I ja želim haljinu koja se vrti kao ruža. Ne želim biti tulipan.

Baka je odmah obećala da će mi kupiti haljinu koja se vrti kao ruža. Čim dobije plaću. I nastavila prebirati po grahu dok smo obje utonule u svoje misli.

Baka je imala svoje kume i prijateljice koje smo stalno posjećivale. Svukud me vodila sa sobom. Ja sam bila dobro i tiho dijete. Igrala bih se u kutu i pažljivo upijala svaku njihovu riječ. Svi njihovi razgovori svodili su se na tračeve o susjedima ili zajedničkim poznanicima. Tu i tamo načele bi se i neke ozbiljne teme. Sve sam ja to upijala nevinim dječjim očima, šuteći i prateći pozorno, kao da cijeli taj odrastao svijet mene nikada neće dotaknuti. Jedina briga bio mi je veliki crni pas u kutu kojeg sam se bojala, ili zijevanje jer se baka dobrano zadržala.

Kuće onih bakinih prijatelja i kumova čija su djeca bila gastarbajteri bile su neobično lijepe i nove. Baka bi se iznova divila lijepim naušnicama i zlatnim lančićima koje su dobivale. Ti zlatni lanci bili su deblji, a naušnice su imale ljepše kamenčiće. Ja sam imala obične s crvenim cirkonom koje mi je ona kupila, i bile su mi lijepe. Imala sam i crveni kaputić koji nije baš štitio od hladnoće dok bismo po dubokom snijegu, uz svjetlost baterije, koračale kući uskom stazom. Šutke bismo hodale preko brda dok je svjetlucavi snijeg škripio pod našim nogama. Vraćale smo se svojoj kući, iz posjete nekom drugom svijetu.

Sve je u tim kućama bilo drukčije. Danas znam da je to bio jeftini njemački kič, ali onda sam se s bakom divila satovima s izrezbarenim jelenom ili šarenom posuđu i tanjurima.

Malo po malo, od bake sam upijala glad za nečim boljim, i nikako mi nije bilo jasno zašto kod nas nema tako divnih stvari. U dubini duše znala sam da za takvo što nemamo ni dovoljno novaca, ali svejedno sam patila jer naše kuće su bile tako obične, stare i bez bijele fasade i krasne kovane ograde. Sve je, barem sam tako mislila, u našem životu bilo neugledno i jadno.

Katkad bih ipak osjetila dašak glamuroznog gradskog života, kad bi me vodila da potrošimo njenu mukom zarađenu plaću. Kupovala mi je sve što sam poželjela, od onih velikih medvjedića do najsitnije želje poput slatkiša.

Jedne godine povela me na hodočašće u Mariju Bistricu. Nisam voljela ići u crkvu, ali svejedno sam poslušno trpjela sve njezine molitve Majci Božjoj, jer me kupila čašicom slatkog ledenog gvirca. A onda smo otišle u robnu kuću, na odjel kozmetike.

„Baka, hoćeš mi kupiti šminku?“

Šminka, to je bio najobičniji ruž, domaćeg proizvođača jer drugog nije ni bilo. Sjećam se kao danas opojnog mirisa parfema i kozmetike koji se širio po cijeloj robnoj kući. Ruž je bio nježne roze boje. Moje najveće blago. Nitko nije bio sretniji od mene. Moja mama se nije šminkala iako sam ja to potajno željela, krasti lakove za nokte i šminkati se dok me nitko ne gleda. Željela sam biti poput onih teta u filmovima ili na televiziji, ljepotica s uvijek savršenim licem. Baka je, iako vjerojatno nikad toga svjesna, omogućila malenoj djevojčici da se na trenutak osjeti glamurozna i lijepa.
Drugi dan ponosno sam pokazala ruž najboljoj prijateljici, baš kao da posjedujem neprocjenjivo blago. A onda je ona meni pokazala ruž koji je pripadao njenoj majci. Bio je potpuno proziran, ali kad smo ga nanijele, postao je na usnama jarko crven. I trajao je cijeli dan. Naravno, iz Njemačke.
Moje jadno dječje srce nije moglo biti jadnije. Sav glamur kojeg sam naoko osjetila iščeznuo je poput daška vjetra. Vrtjela sam svoj ruž u ruci, gledala ga očima razočarane tinejdžerice a ne malenog djeteta. Pa ipak bilo je to moj prvo blago, moj tračak ljepote u jednom ružnom svijetu koji me okruživao. Voljela sam taj ruž više od svega.

Nekoliko puta godišnje baku bi posjećivala najbolja prijateljica. Danica koja je radila u Njemačkoj. Donijela bi meni finih čokolada, a baki ono što je u Jugoslaviji bilo najskuplje: najlonske čarape. Najviše sam voljela tu ženu. Bila je jednostavna i skromna, a baka i ona satima bi sjedile na klupi za stolom, u toploj kuhinjici, i raspredale o gastarbajterskom životu. Baka bi pozorno slušala sve te priče, pa tako i ja, s posebnim sjajem u očima. Bio je to njezin bijeg van života kojeg je teškom mukom vodila. U tim trenucima, sjećam se, nikad nije bila depresivna i tužna kao inače. Slušala bi priče iz gastarbajterskog života kao da je njen vlastiti. Smijala bi se anegdotama, žalila se na težak rad na traci u Sljemenu, a Danica bi na sve odgovarala riječima ohrabrenja i nade. Svaki razgovor završio bi s bakinim pitanjem može li i ona u Njemačku, ali Danica nije odgovarala. Godinama kasnije, moja majka bi ustvrdila da baka i nije bila neki radnik, pa tko bi je i htio. Ali ja mislim da je baka bila samo bolesna. Možda, da je otišla, i dan danas bi bila živa. Možda bi u nekoj drugoj zemlji, u okrilju anonimnosti koje ona nudi, bila daleko sretnija. Možda ne bi patila od tolike depresije kad bi mogla raditi za sebe i imati novaca. Jer ipak je novac potreba. Možda bi njene suze bile manje da je imala pokoje lijepo platno za haljinu, ili nove najlonke, ili krzneni kaput kojeg smo Željka i ja milovale u ormaru njene majke.

Mnogo godina kasnije, otkrila sam otkud svim tim ženama koje su radile kao čistačice U Njemačkoj toliko stvari. Priznala je jedna od njih da u svlačionici robne kuće navuče deset čarapa na noge ispod svojih. Ili suknju ispod suknje. Ili majicu ispod majice. Bila su to druga vremena, i ne krivim nikoga. Danas znam da njihove malene plače nisu bile izvor velikog bogatstva.

Godinama kasnije saznat ću da su se ustvari odricale svega, jele jogurt i golu tjesteninu, čistile po staračkim domovima, spavale u malenim sobicama i da sav taj sjaj ustvari nije bio sjaj. Bila je to samo predstava za nas uboge i željne svega. Ali tada to ni neće biti bitno, jer šteta je već napravljena. Moja baka je umrla ne znajući sve to, i sanjajući jedan bolji život, u kojem će i ona svojoj unuci kupiti šarene haljinice i tenisice. Umrla je na kraju od te depresije, siromašna i jadna, u iluziji da je život tamo gore bolji.

Tamo gdje sad jest, nadam se da nosi haljine od najljepšeg platna, i da više nikada ne plače.

Nema komentara :

Objavi komentar