četvrtak, 16. srpnja 2020.

Duško Babić | Moja kocka neba


Nauči me da usnem bez tragova na koži
kad su oči slijepe za sve ono beživotno
tražim li previše od tebe ženo da ne bježimo
baš u vrijeme kad se samoća rastače u kocke neba
od kojih će netko drugi sagraditi grad
evo
prvi put ja razumijem tu riječ
sagraditi grad
zar ne vidiš da je to od tebe od tvojih ruku
koje ljubim kao da su školjke prepune
kraljevskih kaplji bisera velikih tajnih optužbi
mjeseca da je kriv za nevere i nevjere lomove brodove
u crninu zavijene najljepše priče udovice
možeš li me zaustaviti da ne slomim se pred čovjekom
da ne moram ljubiti meso a ljubio bih ga kao da je
duša na tvojim usnama
nauči me molim te
nije stvoreno ovo tijelo za propadanje
pijančevanje kroz gusti mlaz šećera mlijeka boli
gdje o tome se baš nikad ne govori
velike su to riječi mila jeziku
i srcu preteške da bih te
mogao samo sanjati
ostavljenu od svih
koje si u danima kišnim
i ti zaboravljala.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.