srijeda, 26. veljače 2020.

Duško Babić | Miris moje žene




Zamišljam te da si jezgro
toplo ljudsko jezero
nježnost od koje je netko
u žaru stvaranja
sačinio tvoje žensko biće
takva ideš na rijeku
spuštaš cvijeće iz svoje kose
u nemirnu vodu
rijeka ga nosi daleko
do mora
tamo ga preuzimaju
galebovi i delfini
ja sjedim na obali
slušam sudar valova i srca
cvijeće pada iz kljuna galebinjeg
u moje krilo
a delfini izranjaju predamnom
pružam ruke
ubirem to cvijeće
iz njihova osmijeha
prinosim ga licu
i mislim:
to mora da je miris
moje žene.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.