Duško Babić | Čežnja

Ne mogu više bez tebe
pjesmo moja
razdiru me tugovanja
bez jasnih tragova
kao da je u meni škrinja
sa svim mukama svijeta
zločini
preljub
pustošenja
krici razdvojenih duša
presječenih u najnježnijem zagrljaju
koji nikada nisu dospjeli okusiti
zbog nekog tajanstvenog doušnika Nesreće
kobi zaleđene u oštre oči
hladnog vremena
u nestajanju
ne pitaj me za sutra
ako te u njemu nema
postelja će i ove noći
ostati zgužvana željama
grizem u tvoje meso
pogledaj me
još jednom
poljupcima ću dati
kao stihovima
krv
da nas ubiju
žestinom strasti
za kraj.