Božidar Alajbegović: Lib(r)ido
U svojoj novoj knjizi književnokritičkih osvrta i prikaza autor je iščitao većinu domaće književne produkcije od 2012. do 2015. godine, pa tako "Lib(r)ido", između ostalih, obuhvaća četrdesetak kritika djela Slavenke Drakulić, Ludwiga Bauera, Branislava Glumca, Ratka Cvetnića, Daše Drndić, Zorana Ferića, Ede Popovića, Miljenka Jergovića, Josipa Mlakića, Damira Karakaša, Kristiana Novaka, Ivane Sajko, Marine Vujčić, Mihaele Gašpar i drugih, dakle generacijski i poetički vrlo raznolikih autora/ica.
Osim kritika, knjiga sadržava i eseje u kojima, također na svoj pitak i jasan način, Božidar Alajbegović problematizira cijeli niz tema vezanih uz hrvatsku književnost i izdavaštvo, poput književnih nagrada, pogubnosti nečitanja, odnosa medija prema književnosti i sl. Ono što fascinira i u ovoj knjizi autorova je predanost književnosti te užitak koji se osjeća u prenošenju vlastitih doživljaja djela čitateljima svojih tekstova.
Knjiga je dobila nagradu "Julije Benešić" za književnu kritiku za 2018. godinu.
Alexandra Laignel-Lavastine: Duhovi Europe
Knjiga "Duhovi Europe", koja je dobila niz europskih nagrada od kojih je najpoznatija Charles Veillon (2005.), želi osvijetliti filozofsku poruku Srednje Europe iz razdoblja prije pada Berlinskog zida.
Akribičnom analizom djela i djelovanja vodećih disidenata toga doba, Jana Patočke, Czslawa Milosza, Istvana Biboa, Karola Kosika, Thomasa Venclove, Zbigniewa Baumana i drugih ona pokazuje u kojoj je mjeri disidencija neraskidivo povezana s kulturom i idejom Europe, odnosno kritičkim razmišljanjem o modernoj civilizaciji i otuđenju pojedinca sučelice hipertrofiji vlasti. Alexandra Laignel Lavastine nam prenosi vjeru u Europu unatoč svim kritikama, Europu koja za nju predstavlja čudesno jedinstvo u heterogenosti, ukoliko ga imamo snage obnoviti.
Jan Patočka: Heretični eseji o filozofiji povijesti
U svojim "Heretičnim esejima o filozofiji povijesti" jedan od najznačajnijihčeških i europskih mislilaca 20. stoljeća ponajprije se obraća tehničkoj civilizaciji.
Usprkos golemim pretenzijama, i neporecivim uspjesima, ta civilizacija nije riješila velik unutrašnji problem čovjeka - svoj vlastiti glavni problem: kako ne samo živjeti, nego živjeti na ljudski autentičan način u najvećoj mogućoj mjeri, kako nam pokazuje povijest.
Još gore: učinila je rješavanje tog problema težim utoliko što se njezini koncepti izravnavaju,odvikavaju od misli u osnovnom smislu riječi. Proces depersonalizacije koji vodi k anonimnosti vlasti, koji tišti i guta svakoga od nas, taj proces sačinjava jedinstven i univerzalan pokret: on je suštinska dimenzija cijele moderne civilizacije, tvrdi Jan Patočka, nudeći nam na razmišljanje istočnoeuropsko iskustvo koje treba promatrati kao globalnu krizu te iste civilizacije.