Mislila sam preplivati ove granice,
sakrivena u mulju,
iza jata malaksalih riba i u
brujanju motora brodova koji već dugo
ne voze.
Htjela sam ukrasti čamac po putu
i spasiti sebe,
samo da se prelijem u plave magle –
tamo gdje se Sava prelijeva u Dunav,
pa pustiti da me vodi ljubavniku,
da me osvijetli Beograd
i da sjednem na vlak za 2 eura
koja bih našla u pijesku.
Mislila sam,
mogla bih,
mogla bih još mokre kose sjesti pored prozora
i skidati lak s noktiju nervozom,
mogla bih smišljati rečenice kojima ću ti se obratiti.
Još se tresem, a kiša me doziva!
I miris tople kave u daljini i poznati after-shave,
ja čujem svoje slogove u tome.
U ritmu duboke ljubičaste
ja skidam vlagu sa sebe
i sasvim jasno, bez pucanja glasa
(a ovo sam vam slagala)
šapnem:
Pozdrav, Tiso, tebi sam došla.