Božica Jelušić | Zanemarivanje prethodnika i bavljenje samo vlastitim karijerama vodi u inzularnost

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Svoju 75. godinu Božica Jelušić obilježava nagradama i nastupima na prestižnim festivalima – u Sisku je u lipnju primila Nagradu Kvirin za životno djelo, a upravo se vratila iz Makedonije, gdje je u Strugi gostovala na Struškim večerima poezije. Od svoje prve zbirke poezije „Riječ kao lijepo stablo“, koju je objavila u svojoj 21,. godini, Božica Jelušić prikupila je sve važnije književne nagrade i zapažena je na svakom natječaju na kojem se pojavi, stoga je Nagrada Kvirin prilika za razgovor o domaćoj književnoj sceni, a nastup u Makedoniji povod za komentiranje kulturnog kruga u kojem se nalazi hrvatski jezik. 

Božica Jelušić rođena je 16. prosinca 1951. godine u Pitomači (Podravina). Studirala je hrvatski i engleski jezik. Bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom, pedagoškim radom i raznorodnim poslovima u domeni kulture i društvenih djelatnosti. Književnošću se bavi od srednjoškolskih dana, a članicom Društva književnika Hrvatske / Društva hrvatskih književnika postaje 1974. godine, nakon stihozbirke „Riječ kao lijepo stablo” (Zrinski, Čakovec 1973.) nagrađene prestižnom nagradom „Sedam sekretara SKOJ-a”. Od tada do danas objavila je 70-ak naslova poezije i proze, gotovo u svim literarnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. Također ima oko 900 bibliografskih jedinica u novinama, časopisima i elektroničkim medijima.

Nagrada Kvirinovih poetskih susreta za životno djelo najnovija je u Vašoj kolekciji i obilježava Vašu jubilarnu 75. godinu. Obrazloženje potpisuju književni teoretičari srednje generacije Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković. Što za Vas znači Kvirin? Kako nagrade dočekujete kao književnica koja je već ima sva velika priznanja, koja su Vam dodijelili veliki književni autoriteti? 

Draga mi je ta nagrada, možda bi bilo bolje da je došla ranije, no nije presudno. Ja sam dobila sve važne literarne nagrade osim „Gorana„ kojega iz načelnih razloga, vezanog uz politiku GP ne bih primila, i Nazora za kojega, sam, kažu, „premlada“. Dakle, nemam neki specifično euforičan odnos, no ovo mi je važno, da su ljudi uočili kontinuitet, marljivost i dosljednost u mojoj praksi, Naime, previše je oko nas samoprozvanih „genija“, koji trube o svojoj neshvaćenosti i neodirljivosti, ne potvrđujući to književnim radom. Ufam se reći da je kod mene obratno.

U obrazloženju Nagrade Kvirin istaknuto je da „pjesnikinja nedvojbeno računa na obrazovana sugovornika sposobna prepoznati raznorodne reference, asocijativno ih razviti i njima obremeniti čitanje i razumijevanje pjesme“. Gdje nalazite obrazovane sugovornike? Pjesničke nagrade dokazuju da ih ima, no kako nagrađena poezija dolazi do publike? Kako se naša publika odgaja za vrhunsku, nagrađivanu poeziju? 

Ne  tražim te ljude, oni mene nađu. Pretežito na FB , na Internetu, ponešto u časopisima. Ne odbijam nastupe, često se pokazujem i prikazujem, na književnim i likovnim događanjima, što vjerojatno utječe na prihvaćenost. Ne patimo od broja, već od kvalitetne pozornosti. Ne bih voljela biti „pjesnikinja za pjesnike“, no drago mi je kad netko tko razumije metafore, pjesniče alate u cijelosti, oda priznanje mojoj pjesmi. Nedostaje mi književne atmosfere, realne konkurencije i nečega što čovjek uzima kao parametar književne vrsnoće u našem okružju. A dobro bi bilo usporediti se i malo šire, u regionalnom ili europskom kontekstu, kad se stvori prigoda.

Malog Kvirina osvojio je mladi pjesnik i filmski kritičar Andrej Kozina svojom debitantskom zbirkom „Golovanje hladnog sunca“, čija se poetika razlikuje od Vaše. Možete li usporediti kontekst u kojem se pojavljuje debitantska knjiga Andreja Kozine od doba kada je nagrađena Vaša debitantska zbirka „Riječ kao lijepo stablo“? Kakva je publika tada dočekala Vašu zbirku, a kakva dočekuje današnje laureate? 

To su posve drugačije okolnosti. Nekada je konkurencija bila „puta šest“ i trebalo se s tim nositi. Tu nagradu za autore do 30 g. dobili su ljudi poput Šnajdera, Šijana, D. Ugrešić, Stjepan Čuića, Alme Prica, Marka Brecelja…Primjećujete da se radi o više područja, no o vrhunskim talentima. Svi su napravili karijere, to je bila jaka odskočna daska i s pravim razlogom. Nadalje, tada se znalo tko su mladi autori, a ne „šverceri“ koji se na pragu šestog desetljeća guraju među „mlade pjesnike“, posebice pjesnikinje. Stvari nisu bile tako kaotične i prepuštene slučaju, a potom, mislim da je bilo više talentiranih i zanatski potkovanih ljudi a manje intrudera, upadača i slučajnika u neki klanski odabir. To se ne odnosi na Kozinu. KVIRIN još čuva dignitet ozbiljne književne nagrade. I on ima žara i ljubavi za književnost i fura se na dobre primjere, poput Krleže. O ostalom će u daljnjem tijeku presuditi talent. 

Neumorni ste u zavičajnim angažmanima u Đurđevcu koji kvalitetom i odazivom publike mogu i većim kulturnim centrima biti primjer brige o baštini i lekcija o upornosti i promišljenog kulturnog rada. Nagrada Kvirin dodijeljena u Sisku također je primjer kulturnog angažmana koji prerasta lokalne okvire. Koliko se međusobno podržavaju lokalne sredine kroz kulturne projekte? Kakvu podršku lokalne sredine dobivaju iz Zagreba? 

Stvarno ne znam. Općenito je poznato da nisam sretna s Ministarstvom kulture i njihovim radom, čekajući kraj nekih administrativno-političkih mandata. Ljudi koji presuđuju o kreativnosti i njenim dometima, a sami ne mogu ništa proizvesti ni dokučiti u toj domeni, meni su vrlo diskutabilni. Mi se izvan centra mučimo s bezbroj problema, no te brige nemamo s kim podijeliti. Držimo se zavičajne kvote talentiranih ljudi i naših lokalnih izvora. Imamo publiku, na čemu nam „centar“ žestoko zavidi. Voljela bih i da ne dolaze na naša otvorenja, promocije, kolokvije, smotre i festivale, da ne slušam tu lošu retoriku, banalnu frazeologiju i bedastoće. Nezavisno od Zagreba, mi se prijateljski i suradnički povezujemo, nije loše. Djeluje SNAGA SJEVERA, naša kulturološka zaliha i energija u mnogim pravcima. Još samo kad bi lijeni mediji to registrirali i podržali, no ti je druga priča!

U svojoj zbirci eseja „Neke moje žene …i nekoliko kavalira“ portretirali ste svoje umjetničke uzore koji su odreda održavali visoke, čak nedostižne vrijednosne kriterije, a među njima su slikari, pisci i glazbenici kao što su Frida Kahlo, Simone de Beauvoir, Hieroymus Bosch ili Arsen Dedić. Kako u suvremenicima prepoznati umjetnike trajne vrijednosti? Kako Vi osobno birate umjetnike koji Vas inspiriraju? Kako nagrade pridonose isticanju neprolaznih vrijednosti? 

Svi imamo jasle na koje idemo po najhranjivije krmivo. Meni su to oduvijek bile knjige, kontakti, putovanja, drugi jezici, prevođenje. Naravno, neke od velikih poznavala sam osobno i s njima surađivala. Ljude kao što su Golob, Dedić, Mihalić, obje Vesne, Sunčana Škrinjarić, Dubravko Ivančan, Enes Kišević, Miranda Blažević, Ivan Golub, Pisala sam o njihovom radu i još pišem. Većina više nisu ovdje, pa idemo po tragovima, knjigama. Osjećam se usamljeno, da, to je činjenica. U međuprostoru, gdje mladi ne žele vrednovati gotovo ništa od „prethodnih“ jer su zauzeti svojim karijerama, a mojih „ispisnika“ nema više. Znači, potvrdila se inzularnost, kako je Štambuk u svojoj antologiji INSULAE tu generaciju i definirao. Ja na panonskom otoku, u struji vremena, pokušavam sačuvati svoj literarni svijet i održati ga na životu. Imam 75 godina i gotovo isto toliko knjižnih naslova. Na Internet platformama kontaktiram s desetak pjesnika, uključujući širu regiju, a konačno, pola Bosne doselilo se u hrvatsku književnost, pa „živost“ valjda nije upitna? Nije baš da me inspiriraju, no daju mi realniju profesionalnu sliku o pisanju i održavanju književne prakse. Evo, čitam istodobno Mlakića, informativno te Sebalda za užitak i apetit „književne gladi“. I tako prolazi tijelo i djelo, da parafraziram Sonju Manojlović, koja je isto korektna i vrijedna autorica.

Upravo ste se vratili iz Makedonije sa Struških večeri poezije, gdje ste upoznali Annete Brassinga, koja Vas je fascinirali duhom i ukusom. Jeste li očekivali takvo prepoznavanje u Strugi? Kako je na Struškim večerima organiziran prijevod pjesama s kojima pjesnici nastupaju? Kako je pjesnikinja doživjela Vas i Vaše pjesme? 

Posveta Anneke Brassinga.

Struške večeri poezije najjači su međunarodni poetski festival u regiji. Bila sam tamo tri puta, nakon duge pauze sada četvrti. Upoznala sam Nobelovce, Herderovce. Ljude koji su osnovali književne škole i pokrete, sa svih kontinenata. Nemoguće je te doživljaje opisati .Alberti, Stanescu, Marc Strand, Okai…u vrijeme kad sam bila školnica na mađarskoj granici i učila ruski da mogu čitati Ahmatovu u originalu. Ne mogu to ukratko apsolvirati. Danas su tamo po jedan pjesnik iz bivših republika i izvana ljudi koji prevode, objavljuju, višestruko nagrađivani, ovjenčani. U jakim spregama s makedonskom književnošću, naravno. Ne trebate se ni pojavljivati, ako ne vladate jezicima ili niste doradili javni nastup i čitanje. Prateći materijali su vrhunski, od najave do glazbe. Predsjednica Republike sjedi u prvom redu, prati program. Kontakt očima, naklon svakom sudioniku. Predivno.

Dobitnica Zlatnog vijenca je Anneke Brassinga. Apsolutno superiorna, poliglotkinja, profesionalna prevoditeljica s tri jezika. Holandska organiziranost i lepršav, širok, radoznao duh u odličnoj kombinaciji. Veliki interes za jezik, za zvučnost i efekte, za atrakciju i ritam. Mi smo se odlično složile, imam o čemu misliti barem mjesec dana, a budemo li se po obećanju dopisivale, i dulje od toga. Struga je dobitak, uvijek ponovo. Odoh pisati putopis i uživati u tome!