Vidite li što sam doživjela. Kod kuće mi ostao pun tavan vješalica, a ja stigla u Kloštar bez ičega. Ovo što je na meni je sve što sam uspjela ponijeti. Ovo mi je snaha s mojim unukom. Nas troje smo pobjegli brže-bolje. Jedva smo izvukli živu glavu.
Sa svima smo se mi slagali. I sa Hrvatima, i sa Srbima, i svima u okolici. Išli jedni drugima na kavu. Oni se popnu na brdo i zovu nas sebi. Mi zovemo njih. Međusobno pomažemo jedni drugima.
Najednom se sve zakuhalo. Sin mi je na ratištu. On nam je i dojavio da bježimo.
Nastavljaju skupljati sijeno sa susjedama. Susjede im izlaze u susret. Daju im mlijeko i neke namirnice.
Počela je školska godina. Crnokosi dječarac se svakodnevno vraća iz škole. Mama ga redovito čeka na ulazu u II. vinogradski odvojak. On joj trči u susret, skoro svaki dan viče:
Mamo, dobio sam pet i trči mami u zagrljaj. Ona ga poljubi i pogladi po glavi. Veseli su i vraćaju su u jednu od klijeti gdje su smješteni.
Baš su bili sretni i veseli zbog njegovih petica.
Vrijeme prolazi. Primijetio sam da su nestali. Vjerojatno su se negdje preselili. Pitam susjedu Branku gdje su.
Zar ne znate?
Ne znam.
Njezin muž im je javio da se vrate, da je kod njih nastupio mir. Vratili su se. Treći dan je na kuću pala granata. Sve troje su poginuli.
U zraku ispod mog hrasta još uvijek lebdi uzvik: „Mamo, dobio sam pet.“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.