Ruža Zubac-Ištuk | U mojim godinama

 

Ima tako dana u mojim godinama

kada mi se čini da su sve moje zablude bile ključ

za otvaranje istine u ekstazi vremena,

da sam uzalud lutala stranputicama smrti za životnim činjenicama 

tražeći pravdi lice u bolesnoj ravnodušnosti prema drugima

i gubila nadzor nad sobom zbog vlastite krhkosti 

vjerujući da nema kazne nad savješću ljudskom.

Ima tako dana u mojim godinama

kada spoznam da nikada nije bilo veće dvoličnosti

kao u slatkorječivom šamaranju tuđih obraza 

i neminovnom iskoraku iz dostojanstva osobe

zbog (može)bitnoga čovjekoljublja prema zatočenima

između nečijeg palca i kažiprsta.

Ima tako dana u mojim godinama

kada mi korak zapne o zarez u životnoj inverziji 

pa ne stižem do logičkog obrata na kraju priče,

niti mi misao umije slijediti tijek riječi

kroz kaljužu ljepote i apsurd ljudske dobrote.

Ima dana u mojim godinama

kada sam svemu i svima, samo ne sebi slična.