Zorica Antulov | Pomaknuta perspektiva

Neću se više mučiti

s unaprijed zadanim ljudima

i hladnim umovima.

Ni s pjesmama čije me ne dotiču rime.

Neda mi se pregovarati, 

izmoriti se i dogovarati

s onima koji u točku pretvaraju zarez,

a u  riječima uvijek  vide krivine.

Nemam što reći, ni poreći

ni izreći makar,

pred onima koji

u osmijehu svakom vide pličine, 

bez zanosa slijede doktrine 

i posvuda traže tek svoje ime.

Ne da mi se više mučiti

s vrtovima besplodnim bez jedrine.

Čak mi se ne da više družiti 

ni s knjigama mudrim bez topline 

(kavom bez slasti i bez gorčine).

Ni s  čim,  baš ni s čim

bez one  prirodne neba  blizine 

i one obične ljudskosti skromne 

što poznaje, priznaje i ne odbacuje

iskrene tuge i srca vedrine.