Nina Vukadin | Nota zumbula

Na tvojim ramenima

noć je ležala bez daha —

kao klavir pokriven plahtom,

a ipak, negdje u tami

odzvanjao je jedan ton.

Bio je to miris.

Zumbul.

Ne znam jesi li ga donio ti,

ili se otvorio iz mene

kad si rekao: ništa.

Ponekad, tvoja šutnja

ima visinu F-dura

i težinu pisma

koje nikad neću spaliti.

I miris se vraća,

i nota se vraća,

i tišina raste —

ali ne prestaje.

Dok ležimo,

tvoj dlan stane preko mog srca

kao nota

koja zna

da će se pjesma ipak svirati,

ali ne večeras.

Ne večeras,

ne večeras,

ali možda… kada zumbul opet prolista.

I tada,

kad nota postane korijen,

a zumbul se otvori u zvuku —

znat ću:

ljubav je bila glazba

koju sam cijelo vrijeme

pisala sama,

slušajući eho u sebi

i tepajući mu tvojim imenom.