Robert Lehpaner | Gosti iz Beča

Ljetno poslijepodne. Tamara i Ivan bili su zavaljeni na kauču, svatko udubljen u svoju knjigu, kad je stigla poruka na Ivanov mobitel.

‘pred Grazom smo’

“Pred Grazom su”, pročitao je Ivan.

“Tek?” iznenadila se Tamara.

“Da, čudno. Možda su kasno krenuli.”

“Ili je gužva.”

“Ili to...”

“Kako god, mi smo im sve počistili i izluftali. Pa kad stignu, stignu. Ostalo je i pizze, ako žele.” 

Ivan i Zvonko bili su prijatelji još iz mladih dana. Prije nešto više od petnaest godina zajedno su kupili kuću s dva stana na periferiji Zagreba. Bila je povoljna jer je bila u vrlo lošem stanju. Krenuli su je tad uređivati i opremati, i čim je bilo donekle moguće, uselili su se. U jedan stan Ivan i Tamara, a u drugi Zvonko. Nedugo nakon toga su se Ivan i Tamara vjenčali, a Zvonko je bio Ivanov vjenčani kum. Zvonko je nakon nekoliko mjeseci odlučio pokušati svoju sreću u Beču. Tamo je ostao živjeti, kasnije upoznao Ružicu i oženio se za nju. Zvonkov stan je dakle bio prazan, osim kad bi Zvonko i Ružica dolazili na odmor.

“Hoćemo partiju šaha? Stignemo još”, sjetila se Tamara.

“Eee, može, nismo igrali već valjda pet dana”, uzvratio je Ivan i otišao po šah.

Nakon pola sata je stigla nova poruka.

‘u Sloveniji smo’

“U Sloveniji su.”

“Pojela sam ti konja”, smijala se Tamara.

“A shit.”

A onda je zazvonio na vratima i spasilo Ivana od vjerojatnog poraza, jer ga je Tamara najčešće pobjeđivala. Otvorili su im.

Muškarci su se pozdravili uz čvrsti stisak ruku.

“E bok.”

“Bok!”

“Hallooo, stigliii smooo”, veselo je pozdravila Ružica, zagrlila Tamaru i poljubila je u oba obraza.

Tamara je stajala ukipljeno. Općenito nije voljela takve rituale, niti je osjećala toliku bliskost s Ružicom. Kad Ružica i Zvonko nisu bili u Zagrebu, jedna s drugom praktički nisu imale nikakvog kontakta, osim onih kratkih formalnih poruka povodom blagdana, ‘sretan Božić’, ili slično.

“Bok”, pozdravila je Tamara kratko s usiljenim smiješkom na licu.

“Dugo ste putovali”, primijetio je Ivan.

“Ma bio je veliki Stau na Autobahnu, pa Baustelle, pa opet neki Stau pred tunelom...”, objasnio je Zvonko.

“Da, veli Stau je bio, bio je sigurno neki Unfall. A koliko je samo bilo auta, pa smo skrenuli na Raststättu, pa smo popili kavu, pa smo nastavili, pa je opet bio neki Stau, pa onda...”, krenula je opisivati Ružica.

“Dobro je, Ružice, shvatili su”, prekinuo ju je Zvonko.

“Aber jetzt sind wir ja da”, veselila se Ružica.

Ivan je jedno vrijeme živio i školovao se u Njemačkoj, pa je razumio što Ružica govori. Ponekad se pitao kako nastane takva jezična mješavina, to ubacivanje njemačkih riječi ili cijelih rečenica, kod ljudi koji žive u inozemstvu; čak i kad se radi o sasvim jednostavnoj komunikaciji za koju bi trebalo poznavati izraze na materinskom jeziku. Je li u pitanju zbrka u glavi ili možda želja pokazati okolini svoje vrsno, a nerijetko i krivo znanje njemačkoj jezika? Tamara nije znala njemački, niti ju je zanimao taj jezik. A austrijski govor zvučao joj je čak pomalo odbojno. Ali je znala da će joj Ivan prevesti, ako bude u razgovoru nešto bitno. 

“Uđite, sjednite. Ima još pizze, ako želite. Malo je hladna... Ili nešto za popiti?” pitao je Ivan.

Ne čekajući njihov odgovor, Tamara i Ivan iznijeli su pizzu, sok, tanjure i čaše na stol ispred kauča. Sjeli su oko stola. Ružica i Zvonko su krenuli vaditi darove iz vrećica. Zvonko je ponosno izvukao navijački šal od Bayer Leverkusena.

“Vidi...”

“Ooo, super, hvala, ti”, nasmijao se Ivan.

Iako su skoro petnaest godina živjeli u različitim zemljama, imali različite živote i s godinama razvili različite interese i stavove, Zvonko i Ivan su uvijek održavali međusobni kontakt i dobre odnose. Nekada su bili veliki ljubitelji nogometa i skupljali su navijačke artikle raznih klubova. Iako ih je i dalje zanimao nogomet, odavno su oboje prestali skupljati kojekakve dresove, kape, šalove i zastavice. Ali smatrajući da je red Ivanu nešto pokloniti prilikom dolaska, jednostavno mu nastavio donositi razne navijačke predmete. Zvonko je bio svjestan da njegovi pokloni vjerojatno završavaju u nekoj kutiji na tavanu, ali mu je bilo svejedno. On bi donio poklon, Ivan bi ga primio, i njih dvoje bi na taj način obavili taj formalni čin. Ružica je izvadila dvoje šarene tajice, digla ih i raširila u zraku.

“Vidi šta sam ti donijela”, veselila se Ružica.

“Hvala ti... nisi trebala”, nasmiješila se Tamara.

“Pa eto, da se malo ponoviš, ljeto je, možda ćete i na more...”

“Da, hoćemo.”

Ali sigurno ne s tim tajicama, pomislila je u sebi.

“Hoćeš ih isprobati?”

“Kasnije ću.”

“Ajde sad, da vidim kako ti stoje.”

“Ne, kasnije, ne da mi se sad. Ali hvala ti, baš su lijepe.”

Tamara je imala radije manje, ali zato finije i skuplje odjeće. Zato joj je svaki put bila muka od Ružičinih poklona, najčešće odjevnih predmeta kupljenih u jeftinim dućanima, koje već zbog njihovog stila i dizajna ionako nije nosila. 

“Vidi što mi je donijela”, komentirala je Tamara Ivanu kasnije kad su Zvonko i Ružica otišli o svoj stan.

“A vidim, znam da ne nosiš tajice, osim kad vježbaš. A i tad ne takve šarene. A ja sam dobio po stoti put šal.”

“Dobro će ti doći zimi.”

“A tebi tajice na moru. Svi će misliti da si low-budget-tourist iz Njemačke ili Austrije.”

Oboje su se nasmijali.

 

Sljedećeg jutra parovi su se sreli na stubištu. Tamara i Ivan su krenuli na posao, a i Ružica i Ivan bili su već rano u pokretu.

“Haaaj, idete raditi?” pitala je Ružica vidno dobro raspoložena.

“Jutro, da, idemo”, odgovorila je Tamara.

“Mi idemo prvo nešto einkaufen”, objasnila je Ružica.

“A onda ćemo kod frizera”, dodao je Zvonko.

“Aha, dobro”, komentirao je Ivan, “vidimo se.”

Razišli su se, svaki par u svoj auto.

“Znam što je einkaufen, to uvijek govore.”

“A što?” pitao je Ivan.

“Kupovati. Ali zašto ne kažu jednostavno kupovati?”

“E to ne znam”, 

Za vrijeme vožnje Ivan je razmišljao. Dok je s roditeljima živio u Njemačkoj, imali su za svakog dolaska u Zagreb svoje čudne rituale. Obavezno su svi troje odlazili frizeru odmah nakon dolaska, i još jedanput pred kraj, prije povratka u Njemačku. 

“To smo radili jer je šišanje ovdje bilo znatno jeftinije nego tamo. A naročito mamina trajna.”

“Da, da, kužim”, smješkala se Tamara.

“Baš sam volio to šišanje. I obavezno smo ploče kupovali.”

“Gramofonske?”

“Da, da, gramofonske.”

“Isto jer bile jeftinije?”

“Pa, da. I sportsku odjeću. Adidas obavezno. Tenisice, trenirke, dresove i tako to. Nije bilo izbora kao u Njemačkoj, ali je bilo znatno jeftinije.”

“Beauty and shopping tourism”, smijala se Tamara.

“Yes, indeed, my dear.”

Navečer kad su svi četvero sjedili kod Zvonka i Ružice u dnevnoj sobi, na Zvonku se vidjelo da je bio kod frizera. Imao je skoro nulericu.

“Skoro si ćelav”, smijao se Ivan.

“Da, da, volim ja to”, potvrdio je Zvonko.

Ružica je cijelo vrijeme okretala glavu na sve strane u želji da joj Ivan, a naročito Tamara, primijete novu frizuru. Ali kako to kod žena nakon dolaska od frizera ponekad biva, razlika u frizuri je bila skoro neprimjetna. Naročito za muškarce. 

“Šišala sam se, vidi li se?” pitala je konačno.

“O da, baš te dobro ošišala”, primijetio je Ivan, ili je barem glumio.

“Da, baš dobro. Tako se nosi sad”, dodala je Tamara.

Na Ružici se vidjelo da blista od sreće.

“Izrezala sam sliku iz Glorije i pokazala frizerki. I rekla sam joj da mi napravi takvu frizuru.”

“Iz Glorije?” čudila se Tamara.

“Pa da, ja to volim čitati. Ima to u Beču za kupiti. I ima puno interesantnih tema”, objasnila je Ružica.

“Vjerujem... Nego već je kasno. Ivane, mi bismo išli polako?”

“Da, idemo. Laku noću.”

Vratili su se u svoj stan.

“Ivane, kako nisi primijetio Ružičinu novu frizuru”, u šali ga je ukorila Tamara.

“A ti si kao primijetila”, smijao se Ivan.

Narednog jutra Tamara i Ivan krenuli su u uobičajeno vrijeme na posao, ali nisu sreli Ružicu i Zvonka. Očito nisu imali jutarnjih obaveza. Sreli su ih tek predvečer kad su se vratili s posla vani ispred kuće kako peru svoj auto. 

“Ich hatte volles Programm heute”, izvijestila ih je veselo Ružica.

“Aha, i što si radila?” upitao je Ivan, i stvarno mu nije bilo jasno zašto ona mora govoriti njemački.

 Tamara je upitno pogledala Ivana, zatim Ružicu. 

“Oprosti Ružice, ali znaš da ne pričam njemački. Ako želiš da te razumijem, molim te, pričaj hrvatski”, obratila joj se Tamara s usiljenim smiješkom.

“Ach so... oprosti... naravno... Imala sam puni program”, smijala se Ružica, “prvo smo bili opet malo einkaufen, pa sam išla na Fingernägel... ovaj... na nokte... pa na trepavice, pa depilaciju... ”

“Kužim, bila si na uljepšavanju, nice. Ivane, idemo...”

Ivan i Zvonko su se samo pogledali, slegnuli ramenima i nasmiješili jedan drugom.

“Da, idemo u kuću”, odgovorio je Ivan.

Navečer su opet igrali svoj omiljeni šah.

“Igraj, Tamara.”

“Samo sek da vidim nešto na Fejsu.”

“Ružicu?”

“Da, samo sek.”

Tamara i Ružica su bili prijatelji na Facebooku. Za razliku od Ružice, koja je objavljivala svaki sitni događaj iz svog života, Tamara je vrlo rijetko nešto objavljivala, ne želeći svoj privatni život izlagati javnosti. Predvečer je pogledala Ružičin profil i vidjela svježe fotografije s novim noktima, novim trepavicama i novom frizurom. I naravno, svaka je fotka imala već po nekoliko lajkova i komentara s iskrenim ili lažnim komplimentima.

“Samo još nedostaje slika depiliranih nogu.”

“Predloži joj”, uzvratio je Ivan.

I oboje su se nasmijali. Tamara je povukla crnog topa preko pola šahovske ploče.

“Šah, dragi.”

Bila je subota rano prijepodne. Tamara je bila sama u stanu, sjedila za velikim stolom u dnevnoj sobi i bavila se papirologijom koju nije stigla obaviti na poslu preko tjedna. Stan je bio otključan. Nečujno i bez da je zvonila ili pokucala, Ručica je sa šalicom kave u ruci ušla u stan i sjela na kauč.

“Hallooo”, pozdravila je.

Tamara je iznenađeno digla glavu s papirâ.

“E jutro... otkud ti?”

“Bilo je otključano.”

Tamara je spustila glavu i nastavila raditi.

“Muški su otišli u Baumarkt, pa sam došla vidjeti šta radiš.”

“Aha... radim...”

Tamara se nije dalje obazirala na Ružicu.

“Kad smo jučer bili einkaufen, prvo nismo mogli naći Parkplatz, pa smo se vozikali okolo, a onda smo našli jedan, ali nam se uvalio neki tip sa starim autom. Mein Gott, na šta je taj auto ličio... da si ga samo vidjela... A unutra kad smo ušli...”

“Oprosti Ružice, radim”, prekinula ju je Tamara.

“Passt schon, ne smeta mi.”

Tamara i dalje nije dizala glavu s papirâ, samo je zakolutala očima i pomislila: Ona smeta meni, a ne ja njoj. Kuži li ona to?? Ali Ružica je nastavila pripovijedati.

“Uglavnom, unutra je bila takva gužva... jedva smo prolazili s Wagenom... a na Fleischtheki je bio toliki red da smo....”

Odjednom se stvorio Zvonko u stanu.

“A tu si Ružice. Ajd dođi da mi nešto pomogneš.”

“Evo meee”.

Tamara je dignula napokon glavu s papirâ i uzdahnula.

“Oh my God...”

Zatim je ušao Ivan u stan.

“Jeste se družile vas dvije?” pitao ju je blago posprdno.

“Moš mislit. Upala je u stan kao duh, sjela na kauč i pričala mi svaki detalj njihove kupovine.”

“Ajd, preživjela si”, smješkao se Ivan.

Malo kasnije Ružica im je opet upala u stan.

“Mi idemo malo u outlet. Idete s nama?”

“Pa ne bi baš”, odgovorio je Ivan.

“Ne, ne idemo”, nadovezala se Tamara.

Ružica je slegnula ramenima i izišla iz stana.

“Kako Zvonko funkcionira s njom?

“Ne znam”, odgovorio je Ivan.

“A kako su se upoznali? Ona se samo jedne godine tu stvorila s njim.”

“I to ne znam.”

“Pa prijatelji ste si, zar ga nisi nikad pitao?”

“Jesam jednom. Ali sam osjetio da ne želi o tome pričati, pa nisam dalje inzistirao.”

“Čudno...”

“O nogometu, o politici, o svemu i svačemu smo uvijek pričali, ali nikad o ženama, o braku i takvim stvarima. Ne znam ni ja zašto, takav nam je odnos.”

Negdje iza podne čuli su se zvukovi na stubištu. Ivan je otvorio vrata od stana i ugledao Zvonka i Ružicu na stubištu kako se vraćaju iz outleta s hrpom vrećica iz dućanâ.

“Ufff, evo vratili smo se”, smješkao se Zvonko.

“A zar se to isplati ovdje kupovati odjeću?” pitao je Ivan.

“Da. Ne baš uvijek, ali često budu stvari ipak jeftinije nego u Beču.”

U tom trenu je i Tamara je došla na vrata.

“Navratite malo kasnije da vam pokažemo šta smo sve kupili”, pozvala ih je Ružica.

“Ako stignemo...”, odgovorila je Tamara i odmah se vratila u stan.

“Mi ćemo popodne malo u grad. Hoćete s nama?” pitao je Zvonko Ivana.

“Možda u neki muzej?” palo je Ivanu na pamet.

“Pa ne, nego prošetati... Malo na Trg, pa na Gornji grad uspinjačom... Možemo onda negdje sjesti i nešto pojesti.”

“Ajd, dogovorit ćemo se, javit ću ti.”

“Ok.”

Parovi su ušli u svoje stanove i zatvorili vrata.

“Gle, stvarno ne mislim ići gledati prezentaciju njenih cipela, bluza, torbica...”, odmah je krenula Tamara.

“Ma ok. Ne vjerujem da će nas zvati više za to”, smirivao ju je Ivan . 

“A ide li ti se s njima u grad?”

“Ivane, ne ide mi se niti u grad. Ne da mi se glumiti turista koji se naslikava ispred konja na Trgu, ispred Svetog Marka ili zavaljena u fotelju nekog kafića s nekim glupim koktelom u ruci. I onda kasnije gledati sebe na slikama na Fejsu.”

“Ok. Ne ide se ni meni. Ali mogli bi sutra na Sljeme da se ipak malo podružimo. Može?”

Tamara je razmišljala nekoliko sekundi.

“Dobro, može Sljeme. I onda odemo jesti u Puntijarku ili Runolist.”

“Prodano. Idem ja to dogovoriti sa Zvonkom.”

Kad se Ivan vratio od Zvonka, smijao se.

“Što je smiješno?” pitala je Tamara.

“Dobro da nisi išla sa mnom. Nova odjeća i cipele, sve je tamo rašireno po dnevnoj sobi.”

Tamara je brzo uzela mobitel u ruke, otišla na Facebook i pogledala Ružičin profil. Fotografije s novom odjećom i komentar ‘Wir waren in Zagreb shoppen’.

“E da, polazak je ujutro u devet, Zvonko vozi”, napomenuo je Ivan.

“Možeee.”

Navečer je Tamara na Facebooku naišla na drugu turu Ružičinih fotografija, onih tipično turističkih s Trga bana Jelačića, ispred katedrale i uspinjače, te iz pizzerije.

“Zašto ljudi imaju potrebu svoj život tako izlagati javnosti? I zašto ljudi provode vrijeme na Fejsu gledajući takve sadržaje? Meni Fejs služi samo za poruke.”

“Ne znam, Tamara. Ja odem jedva jednom u deset dana na Fejs da vidim što ima u planinarskim grupama.”

Kad su se idućeg jutra svi četvero našli u devet sati ispred kuće, gledali su se. Desilo se ono što se ljudima može dogoditi ako ne dogovore sve detalje, ako se ljudima neke stvari toliko podrazumijevaju same po sebi da ne smatraju potrebnim spomenuti ih. Za Tamaru i Ivana bilo je jasno da se na Sljeme ide planinariti, pa su shodno tome obukli planinarske jakne, hlače i cipele, i nabacili ruksake na leđa. A sudeći po tome kako su se zrihtali, Ružica i Zvonko su nedjeljni izlet pak shvatili kao nešto slično izlasku u grad koji će završiti u kafiću ili restoranu. Ružica je bila odjevena u ljetnu haljinu i sandale s visokim petama, a Zvonko u polo majicu, kratke hlače i mokasinke.

“Kako vi mislite hodati gore po stazama?” pitao ih je Ivan.

“Kako to misliš?” uzvratio je Zvonko.

“Pa u mokasinkama i sandalama na štiklu.”

“Pa dobro, ne idemo u Alpe, idemo malo prohodati gore, pa ćemo negdje sjesti i popiti nešto ili ručati, šta ja znam... Možemo do one kapelice”, smijao se Zvonko.

“Ma ok, ustvari nije bitno, samo da se maknemo nekud od kuće. Nekako ćemo se već zabaviti. Planinarske štapove onda nećemo nositi”, zaključio je Ivan.

Tamara je s ozbiljnim izrazom lica promatrala Ružicu u haljini i štiklama od glave do pete, a Ružica joj se kesila. Skoro je došla u napast pitati Ružicu je li joj odjeća iz outleta ili iz Kik-a. Ipak se suzdržala kako ne bi već u startu pokvarila izlet. 

“Ajmo, ulazak”, pozvao je Zvonko.

Tamara i Ivan sjeli su na stražnja sjedala. Ivan se sjetio djetinjstva, kad bi se s tatom vozio na Sljeme starom žičarom. Ispred gornje postaje žičare stajali su prodavači sa svojim velikim kotlovima s kipućim uljem u kojim su se pržile pogače. Tata mu je svaki put morao kupiti jednu. Obožavao ih je. Dok bi ulje malo po malo natapalo papir u kojem je držao pogaču, šetali bi do televizijskog tornja, zatim preko velike livade kojoj nisu znali ime, pa do kapelice, te natrag do žičare. Ali nisu planinarili. Planinarenjem se tek počeo baviti godinama kasnije uz Tamaru. Misli mu je prekinula Ružica kad ih je krenula svako malo zvati da provire između naslonjača prednjih sjedala jer je počela slikati selfije s njih četvero. 

“Ružice, molim te, stavi fotke onda na Fejs. Može?” zamolila je Tamara.

“Da da, hoću...”

Ona očito nije shvatila ironiju mog komentara, pomislila je Tamara.

Svaki put kad bi provirili i nabacili smiješak za Ružičin mobitel, pogledi bi im pali na hrvatsku zastavicu i krunicu što su visili na retrovizoru. Kad im se nije više dalo naginjati se za selfije, Tamara je poslala Ivanu poruku na WhatsApp.

‘veliki hrvati i katolici’

‘nekad nije imao te brije, to otkad je u beču’

‘to je od nje pokupio’

‘ne znam’

‘ako su toliki hrvati zašto žive vani’

‘slažem se, ali ne znam’

‘pitaj ga jednom’

‘može se uvrijedti’

Na Sljemenu su stvarno obišli otprilike onu turu koju je Ivan nekada šetao s tatom, onaj put što ga vjerojatno prehodaju svi ne-planinari koji dođu na Sljeme: Obišli su, kao i stotine izletnika tog dana, postaju stare žičare, postaju nove žičare, toranj, Činovničku livadu, kapelicu, Snježnu kraljicu. Kad su naišli na sljemensku kapelicu, upravo se služila misa, pa su se Zvonko i Ružica spontano pridružili ostalim vjernicima. Dok su oni bili u kapelici, Ivan i Tamara su ih čekali vani na klupi. Cijelim putem Ružica je koristila svaku priliku za slikanje njih četvero, kao i svega i svačega oko sebe. Često su im se čuli zvukovi na mobitelima jer im Ružica neprestano slala svoje slike. Nakon dva sata spore šetnje i pola mise, vratili su se do auta.

“Idemo jesti?” pitao je Zvonko.

“Može. Da odemo u planinarski dom na grah možda, ili štrukle? Kad već nismo planinarili da makar osjetite malo planinarski ugođaj na taj način”, predložio je Ivan.

Zvonko i Ružica su se pogledali na tren.

“Pa mi bi radije u neki restoran. Je li, Zvonko?”

“Pa... da...”

Tamara je zakolutala očima.

“Jeste bili ikada u planinarskom domu?” pokušavao ih je Ivan zainteresirati.

“Pa... ne... Ali i ne zanima nas baš”, odgovorio je Zvonko.

“Tamo je sigurno malo dreckig”, pretpostavila je Ružica.

“Što znači dreckig?” pitala je Tamara Ivana.

“Prljavo.”

“Ne, Ružice, tamo nije dreckig. Barem ništa manje nego u kuhinji neke bečke gostione s jugo-jelima.”

Tamara ju je gledala mrkim pogledom, spremna uzvratiti na Ružičin mogući verbalni napad. Ali Ružica je ostala bez teksta. Ivanu se činilo da bi situacija mogla krenuti krivim smjerom. 

“Dobro, ajmo u restoran. Zvonko?”

“Da, ajmo.”

“U hotelu ima restoran.”

“E da, može.”

Sjeli su u auto i odvezli se do hotela.

Konobar na terasi restorana im je podijelio jelovnike. Svi četvero su proučavali ponudu.

“Hoćemo neki grill?” pitala je Ružica.

“Možda bih uzela gulaš od tri vrste divljači”, komentirala je Tamara.

“A jaaa bih.... hmmm... možda teleće popečke ili zagrebački”, dvojio se Ivan.

“Ovo je možda dobro... Hrvatski pladanj... mogli bi to...”, predložio je Zvonko.

“Gdje si to našao?” pitao je Ivan.

“Na četvrtoj strani. Piše ćevapi, ražnjići, pljeskavice...”

“Kao da smo na Baščaršiji”, upala mu je Tamara u riječ.

Ivan je tražio po jelovniku.

“A ima li išta osim roštilja na tom pladnju? Aha, našao sam... ok... i kotleti, zagrebački, miješano povrće, pole, šampinjoni... Dobro, nije sasvim balkanski, taj hrvatski pladanj”, smješkao se Ivan.

“Pa šta, roštilj paše uz ovu zemlju. Većina ljudi u Hrvatskoj jesu balkanci... mislim po ponašanju. Dobro, i po porijeklu, ali to nije bitno. Problem je ponašanje, mentalitet, kultura.”

“Da, nažalost smo postali veći Balkan nego što smo bili u Jugi”, potvrdila je Tamara.

“A navodno smo srednjoeuropska zemlja, hmmm, da...”, zamišljeno je gledao Ivan.

Ružica ih je promatrala pokušavajući pohvatati o čemu razgovaraju, ali u tome ju je prekinuo Zvonko.

“Ružo, hoćemo uzeti miješano meso?”

“Aha, ok, može.”

“Tamara?” provjerio je i Ivan prije konačne narudžbe.

“A može...”

Navečer je Ružica bila okupirana postavljanjem svih tih silnih fotografija na Facebook i odgovaranjem na mnoge lajkove i komentare, Tamara je nastavila čitati knjigu, a Zvonko i Ivan su uz pivo i grickalice gledali nogomet. Sutradan ujutro se neobično skupina razišla, jer su Zvonko i Ružica nastavili put; prvo nekoliko dana rodbini u Bosnu, a zatim na more, a Ivan i Tamara su se dogovorili ići idućeg vikenda na Medvednicu na planinarenje i na grah.