Tiho u noći postelja diše
– kao gonič tjera misli što se kote.
Gle čuda, u sjenci što vrluda
vidim zjene napukle dobrote.
Vidim polja usnula od srama
gdje ih mokro klasje čežnjom omotava.
Vidim krdo toplih ovaca
čiji meket ruši, zastire i baca.
One davne bujice što huče
neke razdiru, a neke duše glade.
Ljudi tuđom kosti svoju skelet grade
pa ih ona često u dno srca vuče.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.