Petra Podhorsky | Duhovno putovanje

  

Da mi je netko rekao kakvo će mi biti ljeto, jako bih se rastužila. Jer nikako nije ispalo onako kako sam planirala. 

Nikad nisam bila sklona „velikim“ planovima, već bih događaje prepustila slučaju ili „višoj sili“. Puštala sam otvorena srca u svoj život ljude, dogodovštine, prilike i neprilike. A onda ti se dogodi rutina, posao, djeca i plaćanje računa pa moraš početi planirati, makar okvirno.

Sve je, dakle, bilo isplanirano. Baš se poklopilo s mojim uobičajenim polaskom na godišnji odmor. No, tada me savladao neki strašan umor koji se nije htio maknuti. Bio je tu i nakon tjedan dana, a tada je već postalo jasno da su moji planovi definitivno promijenjeni i prekrojeni od „više sile“.

Čovjek pomisli: umorio sam se, sustigle su me godine, nije mi suđeno i čovjek snuje, a Bog odlučuje. No, naprosto ti se dogodi umjesto puta u Vac, u Mađarsku s gluhima, kada se veseliš da ćeš konačno vidjeti sanjani grad Budimpeštu. Previše je lijepo zvučalo da bi se obistinilo… I tako sam poslušno odbolovala svoju ljetnu i nenadanu upalu pluća. Možda sam izgubila iz vida želju za odlaskom i dozvolila da me savladaju stresovi koji su se nagomilali zadnjih mjesec dana prije polaska… Nikad neću znati, jer će moj vlastiti um, moje tijelo pa i moj Duh, koji je jedini iz svega profitirao, ostati za mene velika nepoznanica.

Zapravo je ironično kako je čovjek prilagodljiva životinja. Meni je na koncu neizmjerno godilo ležati, odmarati se i čitati, tijelo drugo nije moglo. Tražilo je predah, odmor, poštedu. Odmah čim se čuje „bolnica“, ljudi se naježe… No, kako kaže moja prijateljica, „Draga moja, ti si se vratila na mjesto zločina!“. I tako sam se, nakon gotovo 32 godine, vratila u bolnicu u kojoj sam ležala kada sam postala članica velike obitelji gluhih. Obitelj gluhih, pa i moja biološka obitelj, po planu su otputovali na svoje ljetne destinacije, a Veliki Otac i ja smo ostali poravnati račune. „Ne m'reš tak, Petra!“, čula sam. „Nisi ti ta koja može bezgranično negativno misliti, brinuti, šiziti i dane i noći natrpavati svoju nutrinu najtežim predosjećajima, mislima, pretpostavkama za katastrofu… To je ipak samo stres. Zato ti propisujem odmor po svojem receptu, a to je spavanje, dobro jelo, Roditeljska Ljubav koju ti šaljem i more, malo sunca, a puno mira i definitivna pošteda od misli „štoćesedogoditiakosedogodi“.“

I tako sam dobila idealan godišnji odmor. Zabranu od ega, od naglih promjena, gužve, ljudi, buke i akcije koja je inače poželjna kad se čovjek baš želi odmaknuti od cjelogodišnje rutine, posla, škole i kuće.

No, iza toga, što i nije na kraju bilo loše, slijedilo je ugodno iznenađenje, nagrada za poslušnost. Nakon mjesec dana „prisilnog“ odmora stiglo je osvježenje, jednostavno uključenje u normalan život, već pomalo zapuštene navike od proljeća – odlazak u prirodu, vožnja biciklom i druženje s obitelji i prijateljima. Ne zvuči neobično, al', vjerujte mi na riječ, da je bilo jako novo.

Sve je bilo postupno, no sve je bilo jako svježe, dobrodošlo, lijepo, ugodno i kao iz nekog novog, promijenjenog kuta. Promijenila sam stav. Više nisam bila „svemoguća“, navijena, preodgovorna i neranjiva... Nisam to bila nikad, nego sam prekoračila svoje ovlasti i previše rastegnula vlastite granice. Ipak, čovjek ima granice, a prava je mudrost znati koje su tvoje. Pogotovo kad ti se nameću stalno nova iskustva, okolina traži prilagodbu, a ti se ne stigneš promijeniti tom brzinom. 

Neki se ne mijenjaju nikad, no shvatila sam da ću morati prekrojiti neke „kaputiće“, jer više nisu nosivi, stišću me, ne stoje mi dobro, štetni su za mene i stvaraju mi gužvu te zagušuju moj kapacitet.

Jedva čekam da čujem kako je bilo u Vacu i kako se moje društvo iz „Dlana“ provelo, što su doživjeli, naučili? Kakvo je bilo njihovo putovanje? 

Ja ću pak jedina znati da je moje putovanje ovog ljeta bilo duhovno putovanje, kada sam doživjela promjenu iznutra, pokorno prihvativši da sam bila baš ondje gdje sam trebala biti.

Vaša Petra