Miljenka Koštro | Ponekad poželiš

 

Ponekad poželiš osloboditi se zvukova

Pogotovo onih tupih što ne dolaze iz prirode

Da malo budeš u tišini, sam sa sobom

I sa svojim mislima

Za koje želiš neograničenu slobodu

U nebo i zvijezde želiš dugo gledati

U tišini spoznavati zagonetku života i smrti

I sam znaš, samo si jedan ranjivi sudionik

U globalnoj buci i ljudskoj drami

I tako novac je iluzija koju je čovječanstvo 

Objeručke prigrlilo

Malo je nesebičnih i odanih prijatelja

Žuri ti se prići im, a možda su već zauzeti

Za ime Boga, uvijek ti ostaje

Onaj golub na grani

I ona lastavica koja se odmetnula od jata

No, ti bi i na utrku pod kornjačinim oklopom

Ništa zato, samo se učiš polako živjeti

A tvoja tišina je zapravo misao

Potrošena na one koji ti nedostaju