Ivan Luketić | U nepovrat

I na kraju,

Probudiš se jednog jutra

Sama,

Izgužvanih, starih ruku,

Kose sijede,

Ispod koje

svijet sve

više bježi u nepovrat,

Svijet koji više

nije onakav kakav

je jednom bio,

iz onih očiju

punih sjaja,

i nade za boljim sutra,

svijet u kojem

su se serenade

pjevale pod prozorima,

I ljubile ruke po kalama...

I tako se trudiš

da sve promijeniš,

čitavom snagom svog srca

kojeg nosiš pred očima,

da vratiš svo to vrijeme,

Sve neiskorištene sate,

Sva lica

koja postaju siluete.

Ali uzalud,

previše je godina

u mislima,

I one već žude

za snom..

Više ni ne znaš što želiš,

Ni što si nekoć htjela,

Dok je svijet

bio ljepše mjesto.

Samo znaš da bi

Mogla cijelu vječnost

Proživjeti u uspomenama

I ne bi ni znala

da sanjaš budna.