Ivica Kesić | Zagrljaj rijeke sjećanja

Kada od sjećanja koža mi se ježi
bunovan pobjegnem u zagrljaj rijeci
od čijeg žubora svo prokletstvo bježi,
a stražu čuvaju ljubavi odjeci.

Rijeka mi žubori samo jednu priču
i šumi mi samo jedno ime,
na kamenu njenom vedre zore sviću
i kad nikog nemam ona pozdravi me.

Još njoj samo mogu otkriti sve tajne
i sve svoje grijehe priznati joj smijem
skrivene međ’ retke jedne pjesme davne
koju ljubomorno u dnu srca krijem.

Nek’ divljaju vječno tvoji moćni vali,
klancima života zapjenjena teci…
i ako je vidiš negdje na obali,
što ja nisam smio, rijeko, ti joj reci.