Darija Žilić | Brak

Ako dosad nisi, zašto bi sad,

Nakon svega, kaže joj mater.

Kasna su popodneva kao bombice

Uspomena, eksplodiraju na vrućini.

Nikad ni u primislima.

Blasfemija. Trpno stanje.

Medvjeđe šape uvijek vrebaju,

Samo dođi u šumu, poziv noćni,

Hajde, idemo na putovanje,

Hajde, dođi u sobu, kad si još

Bila mlada, hajde, udaj se za starca,

Hajde, legni ispod nekog,

I putuj Svemirom sama onda,

Žene koje putuju same su kurve,

Sigurno im muškarci to plaćaju,

I ako nisi bdjela nad djecom, plati

Kaznu, sebična zvijeri, jer nisi ničija,

I sigurno ne vrijediš, i nećemo te zvati

Više, ako su baldahini prazni i bez

Suza, a napad na tijelo, kao potez

Divljači koja gazi, ubija, gnječi.

Opusti se, mirno čekaj stare dane,

Bez salonskih bokserica i čuda,

Kad si sve te prošle dane od sebe

Odbacila, zaboravila i u kasno

Popodne zaspala.