(jedan od rijetkih preostlih pletenih mostova Inka)
Teče rijeka, naša rijeka
nosi riječi, pjeva, pleše valcer,
igra se osjećajima.
Kao zrnca pijeska
kao zlatnu prašinu
ostavlja po svojim okrajcima
tračak svoje milosti i nama.
Ja ih kupim na svojoj strani ti na svojoj.
Kako li nas je samo razdvojila!!!???
U šaci ih pažljivo probiremo
nježno milujemo i pletemo.
Za koga?
Između nas tišina...
Tu smo, ja i ti, svatko na svojoj strani,
voda i vjetar, vrba i šaš.
Šaš šušti vrbi, vrba ga miluje.
A mi sami.
Zabrzala rijeka valove u visinu.
Zahučala, zabrundala
riječi vjetru poklonila.
A, ja i ti nijemi.
Stišćemo svoje pletere
uplašeni šutimo,
između nas vihor,
više se ne vidimo.
Riječna sila jača.
Tralalače, huči i buči,
ona zrnca sa sobom odnosi.
Snagu joj kovitlac iz naše tišine uzima.
Šapnuo si ti, šapnula sam ja, istovremeno:
Gdje siiii, gdje siii...
Šapati se među valovima dotakli.
I opet: gdje siii, gdje siii...
Presenećeni valovi su splasli
pružamo ruke, prsti su se spleli...
A samo je tako malo trebalo...
Pokoj šapat, tih, čeznutljiv
drhtaj duše, pleter riječi
vještina tkanja
da isplete most Kešvačaka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.