Ružica Miličević | Biografija jedne pjesnikinje

U mojoj domovini pjesnikinje umiru u hladnim sobama, bez vode i struje.
U redu javnih kuhinja ispisuju stihove na dnu tanjura posnog graha.
Samotnjačkim rukama ušivaju dugmad starih kaputa.
Krpaju čak i hula-hop čarape.
Umorne živce liječe biljnim čajevima i proročkim vizijama.
Ponekad se počaste tabletama za spavanje.
Livadskim cvijećem ukrašavaju svoje sive domove.
Često prespavaju bitne događaje.
Dugim se šetnjama oporavljaju od samoće.
Nikad ne upoznaju svoje velike ljubavi o kojima pišu cijeli život.
Najbolje ih razumiju njihovi psi i mačke.
Umiru same.
Ljubitelji poezije sakupljaju dobrovoljne priloge za
njihov pogreb.
Kad ih sahrane, postanu slavne.
To im mnogo znači, dok čekaju u redu da se ponovo rode.