Damir Jurinčić | Srce moje

Što šutiš srce – bijedno i unakaženo!?

Zar te je svaki zločin dotukao do kraja!?

Zar više nema pristupa nikakvoj ljepoti?

Zar više nema ni uzdaha, ni očaja,

ni patnje lijepe, intenzivne boli,

onog čuvstva teške harmonije i pristupa

koji oslobađa narav – čineći je snažnijom

i dopadljivijom?

Što šutiš srce – što si mučenik i ekstaza?

Što si sad već daleko od svake dobiti,

od svakog ideala, euforije i sreće;

zar nemaš više stihiju pameti i radoznalosti,

mladosti i oduška što srljaju zato jer se

kunu u vječnost!?

Što šutiš srce – iskvareno i neutemeljeno!?

Razočaranje te je pojelo, a bol uhapsila,

više nisi svoje, niti to možeš biti –

ti srce – vječne tuge i tmurne mašte! –

Misteriju nekadašnjih pojmova!

Gotova su područja toplih zamaha,

a naša krila se više ne sele u izdašnije krajeve,

već lamataju bespomoćno i jadno,

dok ih udes sramoti, a pričin napušta… 

Što šutiš srce – ugašeno i nevidljivo!?

Što šutiš u boli nespokojnoj, u boli

ranjivoj i intenciji predvidljivoj!?

Zar te grob zove, još prije samog postanka,

a na djelo stupa kazna i odmazda!?

Zar si poprimila narav samoubojice!?

O srce – okrutno i teško! – Dopusti mi 

još samo jednu čar, da te nazovem

kako želim i da te zazovem u raju,

u mirisu blagostanja vječnih potreba,

i neka žar čistoće i tijela napokon odluta

dalje, dalje od sebe i dalje od djela;

jer ti si spokoj vječnih težnji;

o srce ranjeno, o srce bolno,

o srce okamenjeno, o srce prokleto!