I šume su znale, znalo je i more, rana praskozorja
i ugasla noć…
Vjetar pronio je, rijeka razlila je, glasi pronijeli se
da će brzo doć
Amor, bog sa strijelom,
i donijet će
Ljubav.
Zvijezde su je zagrlile, oblaci ovili
na cvjetnim su livadama
jednorozi snili.
Šume su pjevale, šumilo je more,
jutrom su je pozdravljale zlatne strune zore.
Noću nježno milovao angelus je sna.
Čak i Faun, ružno biće šumskog proplanka,
pred njom glavu sagnuo je:
pozdravio
Ljubav.
No rijeka je glas razlila (zaborav što zna)
da joj silnu kob spremaju bića bezdana.
Čini, spletke, mračne varke iznikle iz zla,
propast njenu vapile su!
Leta je čekala
da potone
Ljubav.
Nestali su jednorozi, usnule i vile,
umirila sva se mora, plašt svoj skrila zlatna zora,
smirila se čak i rijeka : zaleđen joj posta dah!
Utihnula šume jeka.
Zavladao silan strah!
Nestala je
Ljubav.
No vjetar je - glasnik- znao,
tajnim šaptom zadrhtao:
Nije nestala ni potonula!
Nakon pompe i nemira
ona tišom stazom kroči.
U suzi je mahovine.
U zvijezdi što načas sine.
U posljednjoj krijesnici.
U tvojoj samoći.
Na njoj samo sna su čini, samo silnih zvijezda moći…
Ona vazda besmrtna je (zlatni joj se nektar toči),
al ne želi iz svog ropstva
verigama kretnje koči!
Pa i kada ode dalje Amor, bog sa strijelom,
zanesen sa novim snima, ogrnut imelom,
iz svog hrama neće poći (svojom stazom vazda kroči).
Katkad ismijana.
Nikad poražena.
Blista savršena!
Jer ona je:
Ljubav
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.