Igor Petrić | Spoznaja nemogućeg

 

(putovanje kroz prošlost, malo lijevo, malo desno i natrag)

Pronašao sam čekić. Obični, s drvenom drškom. Rabljeni. Star dvije tri godine. Vjerojatno ga je ostavio majstor za montažu namještaja. Nema veze. Njemu očito ne treba. Prošlo je već par dana i nitko nije zvao, nije tražio, odnosno raspitivao se o zaboravljenom čekiću. Možda ga je namjerno ostavio, želeći istaknuti njegovu važnost ili jednostavnu potrebu posjedovanja barem jednog čekića u kući, kojeg ja nisam imao. Za svaki slučaj. Zlu ne trebalo. Čekić je čekić. Nikad se ne zna kada može zatrebati, a zatrebati može na različite načine. 

Čekić kao oruđe. S njim možemo zabiti nekoliko čavala u podlogu radi učvršćivanja postojeće konstrukcije, spojiti daske na daske s daskama ili jednostavno spojiti nespojivo u jedno. Možemo s njim zabiti čavao u zid te postaviti sliku, sat ili što ja znam što sve ne. Možemo ga postaviti na skrovito mjesto neka nestabilno visi nad glavama samodopadnih pojedinaca. Možemo ga promatrati i maštom odrediti svrhu i skriveno značenje. Recimo kao doprinos stvaralaštvu bezidejnog umjetnika koji inspiraciju može potražiti udarajući se njime po glavi ili kao primjerenu alatku nezaposlenom matematičaru koji ni nakon dvadeset i dva pokušaja neće usavršiti tehniku kvadriranja binoma u zrakopraznom prostoru, pa će eto frustriran čekićem udarati po vakuumskoj komori, ne bi li ju oslobodio bezračnosti. Možda se sve ovo čini malo pretjerano. Umjetnik, matematičar, zrakoprazan prostor i kvadriranje binoma? Čemu, čemu sve to? Ne razumijem više ni sam sebe, svoj mozak, ali neka. Pokušat ću objasniti. Kvadriranje binoma. Hm… znate ono prvi plus ili minus drugi na kvadrat jednako je prvi na kvadrat, plus ili minus dvostruki prvi puta drugi, plus drugi na kvadrat. Zvuči jednostavno, ali to nije baš tako lako. Sve to napravite zavezanih očiju u prostoriji iz koje prvo isisate zrak vakuumskom sisaljkom. Naravno ako je imate. Ako je nemate, ništa zato. Kupite rabljenu na nekoj od internetskih stranica za online kupovinu svega i svačega s obveznim free shippingom. Naravno da je to blesavo i nema baš nekog određenog smisla, nema svrhe osim ako svrha nije sama sebi dovoljna i dostatna izazova jednom malom, nezaposlenom, nadrkanom matematičaru koji eto igrom slučaja nije umišljeni umjetnik, recimo slikar ili kakva druga umjetnička duša. 

Zamisli sad tog istog nadrkanog matematičara, sa svim svojim problemima i čuđenjima svijetom koji ga okružuje, kao ne matematičara, nego recimo neotkrivenog, samodopadno-umišljenog malog čovječuljka, koji će, gle čuda, uspješno izbjeći nespretno postavljenu zamku s čekićem, koji ga je trebao opaliti po tintari, razbiti kost i prodrijeti duboku u unutrašnjost. Hejbena zamka nije se pravovremeno aktivirala i kotač buduće povijesti može se opet zakotrljati u jednom, sasvim nepredvidljivom smjeru. Sadašnjost, iako obećava, možda kao nekad, ustvari skriva pravu narav spašenog neotkrivenog samoprozvanog umjetnika. Zamislimo da taj mali neotkriveni, samoprozvani umjetnik možda oduvijek voli crtati akvarele. O sebi, naravno misli najbolje. Uzvišen u svoj malosti, opak je mislilac i govornik. Pomalo strašan, pomalo smiješan. Jednostavan i kompliciran. Usput recimo živi u glavnom gradu Austrije, Wieni. Pardon Beču. Stanuje kod obrezanog pripadnika odabranog naroda i gle čuda, sprema se za rat. Rat koji još uvijek nije počeo, a kada će, ne znamo. Sav jadan i nadr…, pardon jadan, ljut i nadrkan, bijesan na sustav, političare, gradove i njihove gradonačelnike izabrane neposredno posrednim pogodovanjem, možda i proda koju sliku, ali to će biti nedovoljno za kakvu-takvu karijeru. S čekićem u ruci možda i ode jednog dana u taj hejbeni rat protiv drugog čovjeka. 

Da, protiv čovjeka. Neće valjda ratovati protiv nekih tamo zombija ili izmišljenih izvanzemaljskih bića superiorne inteligencije koje njihovi tvorci uglavnom prikazuju, zamišljaju, crtaju i opisuju kao nakazno zastrašujuće divovske kukce, vodozemce, guštere ili njihove klonove, miješane kombinacije s ugrađenim dodatnim osjetilnim organima, udovima, krilima i ostalim potrebno nepotrebnim detaljima. Zanimljivo da ih svi tvorci zamišljaju  uglavnom bez odjeće. Kao da u ostatku svemira nemaju za „obleku“, pardon odjeću. Što smo mi zemljani jedini glupi i sramimo se svojih tjelesa. Možda nisu dovoljno strašna i zato ih prekrivamo. Možda nisu dovoljno dovoljna za… što ti ja znam što i zato ih svakodnevno pokrivamo svakojakim materijalima: umjetnim, prirodnim, biljnim, životinjskim…? Ali nema veze. Naš samoprozvani umjetnik, možda dobije i prikladnu uniformu, pripadajuće oružje i vojni raspored. Već ga vidim kako suludo juriša i sudjeluje u napadima, povlačenjima, promatranjima, izviđanjima i pijuckanju kave s ratnim drugovima. Uglavnom radit će on sve što mu narede. Sudjelovat će u svim i svakakvim ratnim pizdarijama. Čuvat će se metaka i gelera, zalutalog kamenja i urušavanja. Čuva će on i svoj čekić, jer nikad se ne zna kad će mu zatrebati. Možda već sutra preživi napad kakvim kemijskim otrovom, malo oslijepi, popizdi, pardon poludi i naravno, nakon dugotrajne terapije, sav sretan dođe sebi. Usput pustit će i brčine, jer što je muškarac bez brkova. Brijući se drhtavom ljevicom, svaki će put odrezati, narezati, zarezati komad tu i komad tamo previše. Znaš ono, kao u pjesmi „odreži, nareži, zareži - joj“ malo lijevo, malo desno, ali sredinu će ostavi i gle čuda… stvarno neće mu trebati puno da se u kretena pretvori. Počešljan uredno, uglancanih čizama, s košuljom u hlačama i tregerima stupat će bijesno, ogorčen na cijeli svijet i ponosan na sebe. Možda će, upravo tada uzeti isti onaj čekić koji ga je za samo par centimetara fulao i zabit si ga ravno u guzicu. Debelu, masnu, dlakavu guzicu, dignut će desnicu i prdnuti cijelom svijetu u začuđenu facu.  

Nakon svega bit će najbolje zaboraviti zaboravljivog majstora, nadrkanog matematičara, samodopadnog pojedinca,  neotkrivenog bezidejnog samoprozvanog umjetnika i… što ti ja znam koga sve ne, uzeti čekić i usput razbiti nekoliko izloga. Zvučna kulisa bit će fantastična. Debela staklena površina raspast će se u tisuće i tisuće komadića. Friško postavljena betonska kvadratna podloga teško će izdržati nalet oštrih krhotina. Poput pijeska rasut će se slika nestvarna, a ja ću nakon svega čekić spremiti u ladicu za neka druga, možda bolja, možda gora vremena. Čuo sam negdje, čuo sam nekog kako kaže „nikad, baš nikad se ne zna“, a ja sam samo još jedan od onih koji znaju da… ništa ne znaju.