"Riječi mogu nešto prouzrokovati" kaže se na jednoj stranici ove himne riječima (roman mi nekako zvuči preobično, kao i po subjektivnoj procjeni općenito djela s elementima magijskog realizma).
Pogled na nepoznatu očajnu ženu koja se želi baciti s mosta u Bernu i koja izgovara posebno melodiozno riječ 'Portuguese' pokreće u Raimundu Gregoriusu osjećaje i djelovanje koje narušava njegovu svakodnevnu ustaljenu rutinu. Gregorius je 57-godišnji profesor klasičnih jezika, razveden, nazvan među kolegama i studentima Mundus. Gregoriusov su život mrtvi jezici, prijateljstvo s neobičnim grčkim liječnikom, pokoja partija šaha i čitanje do iznemoglosti. Nakon susreta s nepoznatom Portugalkom, u knjižari pukom slučajnošću dobiva u ruke knjigu "Zlatar riječi" portugalskog liječnika Amadeua de Prada. Nakon uvodnog dijela za ovo će se štivo zalijepiti u doslovnom smislu oni koji mogu razumjeti ljubav prema jeziku i riječima, oni koji osjećaju magiju tog nesavršenog medija, ali ipak moćnog u mjeri koja daleko nadilazi naše svakidašnje poimanje.
Gregorius napušta svoju rutinu, odlazi u Lisabon, grad nepoznatog mrtvog liječnika, tražeći nešto, nesiguran što. Već sam njegov čin velika je promjena, ali stvarno putovanje Lisabonom i drugim dijelovima Portugala postaje putovanje kroz nepoznate predjele vlastite duhovne unutrašnjosti. Otkrivajući i oživljujući djeliće Pradove prošlosti, Gregorius se mijenja i savladava vlastite granice.
Fiktivni lik mrtvog Amadeua de Prada, Zlatara Riječi, sjajno je sklopljen kroz dijelove njegove knjige koju Gregorius čita svakodnevno, promišljajući o svakoj rečenici kroz ljude iz liječnikove prošlosti koje upoznaje. Postoje izuzetne osobe koje čak i mrtve djeluju na ljude. Amadeu de Prado bio je moralan čovjek koji je čitav život bio obilježen svojom posebnošću koja je proizlazila iz njegova dubokog promišljanja svega i svih koji ga okružuju, uključujući i njega samoga. Oduševio me lik tog muškarca, inteligentnog, ljubavnika riječi, ali sposobnog i za ljubav prema ženama. I to onakvu kakva bi ljubav uistinu trebala biti. Duboku, postojanu, hrabru i neupitnu ljubav. Čovjek koji je prihvatio sebe u vlastitom kiču poništavajući time negativne odjeke te riječi i dajući joj plemenitost i dubinu. Čovjek koji je vratio osjećajima dostojanstvo pred razumom, a ne oduzevši razumu ništa, nego sklopivši jedno s drugim u cjelinu.
Pred čitateljem se otkriva Amadeuov život koji je obilježilo pet žena (majka, sestra Andriana i tri ljubavi) te tri muškarca (otac, najbolji prijatelj i Lisabonski Koljač - pripadnik Tajne policije). Tu su i tri presudna događaja - tri spašavanja tuđih života na što je kao liječnik bio moralno upućen i postojan u tome. Sva tri plemenita čina donijela su mu nesreću, gubitke, golemu tugu i nerazumijevanje okoline. Spašavanje života okorjelom zločincu, spašavanje života sestri hladnokrvnim i smirenim rezanjem njenog vrata, spašavanje voljene žene od najboljeg prijatelja.
Ovome ću se romanu još vraćati, a Amadeu će odsad biti visoko na imaginarnom popisu najupečatljivijih književnih likova.
Pascal Mercier pseudonim je švicarskog filozofa Petera Bierija (njegov treći roman), a godine 2013. snimljen je i film s Jeremyjem Ironsom i Charlotte Rampling.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.